Džezirani sevdah bluzerskog okusa

Teško i izmučeno zvuči Amira Medunjanin na svom albumu “Amulette”. Baš onako kako bi sevdah, i to onaj pravi, trebao zvučati.

Amerikanci blues crpe iz dubine svojih srca, inspirirani najčešće
crnačkom borbom za to da ih se isprva prizna ljudima, a kasnije i
članovima društva. Kad bismo tražili ekvivalent bluesu na ovim
prostorima, potpuno je jasno da je sevdah prvi izbor. Možda i jedini.

Sevdah je ponekad znao biti alibi glazbenicima koji su, u biti, svirali i još uvijek sviraju polunarodnjake koji se jedva mogu preslušati jednom, a nakon drugog puta uši mogu zaboljeti, pa i krvariti. Amira nas uvjerava da je to lažno, a pravo je samo ono što nam sevdah može ponuditi u ovakvom obliku. Nekad tugu, rjeđe radost, ali umjetnost u svakom slučaju.Mi nikako ne bismo trebali žaliti što sevdah nije hrvatska ili neka ‘zajednička’ narodna glazba jer te kulturne posebnosti koje razdvajaju hrvatsku, srpsku i BiH glazbu ono su što nam najbolje potvrđuje da te narode nikako ne treba na silu uparivati već im treba dati maksimalnu slobodu da svaki u svom kulturnom prostoru nametnu svoju glazbu da bi je kasnije i izvozili. Da se svi možemo veseliti hrvatskoj tamburici ili bosanskom sevdahu zajedno, razmjenjujući svoj kulturni identitet do iznemoglosti. U miru i uz šalicu kave/kafe.

Kad se čovjek sjeti Dubrovnika, Slavonije, Dalmacije te Mostara, Sarajeva i Bihaća od prije 20 godina i kad se sjetimo što je ovaj prostor sve prošao, uz to još i dugotrajnu nasilnu združenost u jednoj državi, onda se ponekad čini da sve ono što su ljudi u odijelima zagadili, samo ovakav glas i ovakav jazz u pozadini mogu pomiriti. Bez pardona.

Pjesma koju je na svom albumu imala i danas potpuno nestala Viktorija Novosel “Kafu mi draga ispeci” nalazi se i ovdje, a Amiru prate samo lagane klavirske tipke. Orijent se možda i najbolje čuje u ludoj “Oj, ti momče ohrigjanče” kroz koju struji istok, dok uvodna “Bele ruže” u gotovo a cappella formi savršeno liječi u dušu u svako doba dana i noći.

No, najljepši dio albuma sadržan je u samoj sredini izdanja. Pjesme “Grana od bora” i “Jano mori” zajedno čine malenu cjelinu albuma koja traje 13 minuta i zbog duljine i dominacije gotovo isključivo Amirina glasa predstavljaju zapravo ‘album u malom’.

Zvuk ovog albuma smješten je točno tamo gdje se Bosna i Hercegovina nalazi na karti svijeta. Na granici zapada i istoka, gdje se miješaju utjecaji Istanbula, Beograda, Beča i Zagreba. Pjesme su većinom makedonskog, srpskog i bosanskohercegovačkog porijekla pa su jasno bliske i Hrvatskoj. A sve to miješa se s glasom Amire koja sevdahu nalazi točno ono nekompromitirano mjesto koje mu i pripada. Mjesto balkanskog bluesa.