Dylanovo zbogom?

Nakon uspješne trilogije, očekivano treba krenuti u novome smjeru. Kada se album zove “Together Through Life“, a posljednja epizoda treće sezone radijske emisije nosi naslov “Goodbye”, dijelom smijemo naslutiti kako se Bob Dylan oprašta i zahvaljuje svojim vjernim fanovima na svemu proživljenome tijekom ovih pola stoljeća druženja. “Ova vrata su zatvorena, ako su to uopće i bila vrata” reći će i sam u jednoj novoj pjesmi.

Davne 1973. za redatelja Sama Peckinpaha i njegov film “Pat Garrett & Billy The Kid” Bob Dylan složio je soundtrack koji je – uz ostalo – iznjedrio, u filmu gotovo nezapaženu, “Knockin’ On Heaven’s Door”. Packinpah je (uobičajeno) ratovao s producentima, fragmentarni dijelovi soundtracka objavljeni su kao album, a tek preslušavanjem bootlega “Peco’s Blues” (koji bi se trebao zvati “Pecos Blues” prema rijeci Pecos) dobila se cjelokupna slika kreativnog genija Boba Dylana.

Na početku 21. stoljeća za “Zlatne dečke” Curtisa Hansona napisao je “Things Have Changed”, prvu pjesmu nakon 1997. i albuma “Time Out Of Mind”, koja mu je podarila Oscara i Zlatni Globus. Da te nagrade nije osvojila ova pjesma, dobila bi ih “Cross The Green Mountain” iz filma “Gods And Generals” (2003.). Malo je tko uopće čuo za nju, jer je tek u odjavnoj špici filma koju je još manji broj ljudi i pogledao, no nepravda je ispravljena uvrštavanjem iste na prošlogodišnju kolekciju “Tell Tale Signs“.

“Together Through Life” svoj nastanak također duguje filmskome svijetu. Prošle godine, francuski redatelj Olivier Dahan (proslavljen biografskim filmom o Edith Piaf “La Vie En Rose“) zamolio je Dylana da napiše nekoliko pjesama za novi, romantični film ceste “My Own Love”. Dylan je odgovorio s “Life Is Hard”, mračnom baladom s mandolinama, pedal steelom i svojim napuklim, izranjavanim glasom.

Uslijedila je neočekivana inspiracija i ubrzo je nastalo još devet novih pjesama, a nije trebalo proći dugo da i čitav album ugleda svjetlo dana. Uz već ustaljeni bend, osnovna nit koja se provlači čitavim uratkom jest fantastično doziranje harmonike Davida Hidalga iz Los Lobosa.

Tex-Mex (sjetite se Cooderove “Across The Borderline”) isprepleten s countryem, bluesom, pa i jazzom ono je što najzornije opisuje “Together Through Life”. Nemojte nasjesti pričama kako je harmonika pokretačka snaga čitavog albuma, prije je samo najupečatljivija (baš kao i u temi serije “‘Allo ‘Allo!”), jer nije tako: Dylanov glas postao je najvažniji i najprilagodljiviji instrument.

Međutim, kao i u slučaju Neila Younga s “Fork In The Road“, nestrpljivost se vraća poput bumeranga. Nakon briljantne trilogije započete 1997. s “Time Out Of Mind”, nastavljene s “Love And Theft” 2001., te zaključene 2006. s “Modern Times“, mnogi će zaboraviti kako su Dylanova ostvarenja 1980.-ih i 1990.-ih bila slaba.

S trilogijom odao je počast New Orleansu, teksaškom western-swingu, čikaškom i Delta bluesu i svim roots-žanrovima američke popularne glazbe dvadesetog stoljeća, ispisujući tako nove pjesme temeljene na nečemu starom što vrlo dobro poznaje i što pamti još od dječačkih dana.

Ipak, na “Together Through Life” primjetan je nedostatak inspiracije, tekstovi su najslabiji unazad dugi niz godina, potrebno je posegnuti sve do “Empire Burlesque” kako bi se pronašao album koji nosi Dylanovo ime, ali ne i njegov talent. Zašto je tako?

Dylan je ponovio svoju najveću pogrešku: ako pogledate sitna slova u knjižici, primijetit ćete kako je samo jedna pjesma u potpunosti Dylanova, jednu dijeli s Willijem Dixonom, a ostatak s Robertom Hunterom s kojim je već i prije surađivao, upravo u vrijeme svojih najlošijih albuma.

Hunter je početkom 1960.-ih bio pokusni kunić za LSD i druga testiranja, a stihove koje je tada pisao prigrlili su Grateful Dead (s njima je Dylan, pak, 1989. objavio jedan od najgorih albuma svih vremena “Dylan & The Dead”) i ubrzo je postao ‘non-performing’ član benda.

“Together Through Life”, ponajviše zahvaljujući suradnji Dylan/Hunter, ostavlja dojam albuma bez kojega se može, a pjesme s albuma svoje bi prirodnije mjesto pronašle na nekom budućem “The Bootleg Series” izdanju. Ne postoji niti jedna pjesma, niti jedan stih koji će vam zaokupiti pažnju, vrzmati vam se po glavi, češće ćete samo čuti, ne i slušati. Pjesme lebde čitavo vrijeme, ali ne osjećate njihovu prisutnost.

S druge strane ne postoji niti jedna baš loša pjesma, no dojam kako je već sve viđeno uz nedostatak iznenađenja u Dylanovom stvaralaštvu ekvivalent je donjoj ljestvici prosječnosti. Težak i tmuran, “Together Through Life” nema hit, a opet nema ni pjesmu koju ćete poželjeti preskočiti.

Ipak, onoga trenutka kada shvatite da uspješno predviđate izmjenu akorda ili još gore stihove i njihovo rimovanje, znate da nešto ne štima, osobito ako su iznenađenja prerijetka i opet očekivana. Da neki rezidentni bend u vašem omiljenom klubu, baru, pubu, kafiću ili gdje već zasvira bilo koju pjesmu s “Together Through Life” nastavili biste pričati ne obazirući se na njihovu izvedbu.

Nitko ne može reći kako je Dylan danas beznačajan i sporedan umjetnik, ali opet, ako ćemo biti iskreni, nitko ne može sa sigurnošću reći po čemu je danas značajan osim same činjenice da je živ i glazbeno aktivan.

Anti-biografski film Todda Haynesa “I’m Not There” sumirao je generalnu predodžbu tko bi mogao biti Bob Dylan, a Scorsesejevo demistificiranje u “No Direction Home” rasvijetlilo je puno toga, no baš kada je postalo najzanimljivije – a to je 1967. i sporna motociklistička nesreća – redatelj je spustio zastor.

Dok čitav svijet ide unaprijed, Dylanov svijet ide unatraške. Ako ste ikada bili na njegovom koncertu u posljednjem desetljeću (bio to Milano, Varaždin ili nedavno London), svakako vas je iznenadilo opsežno predstavljanje velikog barda. Nabrajajući sve njegove zasluge kroz svako glazbeno razdoblje stekli ste dojam kako službeni spiker ne čita ništa drugo već osmrtnicu.

A za vrijeme pompoznog nekrologa, na polumračnu binu izlazi i sam Dylan, skupa s bendom, kao dio njih, nipošto kao zvijezda kakvim ga se predstavlja. Uvijek u nekom polumraku, s blijedom i naboranom kožom, hroptajućega glasa gotovo da djeluje kao duh.

Glazba koju pušta u svojim radijskim emisijama stara je gotovo čitavo stoljeće, no u poredbi s njegovim izričajem, ti izvođači doimaju se poput balavaca koji inspiraciju traže iz njegovih sirovih, škrtih pjesama ogoljenih do same srži. Kako vrijeme prolazi, tako Dylan nestaje postajući samo medij svojim pjesmama, jer naposljetku ništa drugo i nije bitno.

Čovjek koji je nemjerljivo utjecao na glazbu dvadesetog stoljeća, postavši svojim nasljednicima esencijalnost (poput alata svakom zanatliji) uvijek je bio enigma: većinu obožavatelja ne zanima datum njegova rođenja, imena njegove djece, bračno stanje, marka omiljenih cigareta ili bilo što vezano uz idolopoklonstvo koje prati većinu slavnih osoba.

Ta neuhvatljivost postaje sve plastičnija kako Dylan stari, istovremeno gurajući svijet od sebe (koliko je ironična slika gotovo 70-godišnjeg glazbenika koji svira blues i pre-rock svoga djetinjstva?).

Pomalo je atipična i naslovna fotografija novoga albuma. Nju je snimio Bruce Davidson, ugledni vérité fotograf iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, koji se proslavio povezujući nezamislive suprotnosti: ljudsku bijedu, siromaštvo i slike geta s jedne, te toplinu i ljubav iste sredine s druge strane.

Fotografija na omotu albuma “Together Through Life” nastala je 1959. tijekom projekta “Brooklyn Gang”, svojevrsnoj foto-priči o buntovnoj tinejdžerskoj bandi iz Brooklyna koja si je sama nadjenula ime The Jokers.

Davidson je izbliza zabilježio sve njihove brige, snagu, entuzijazam, radost, ljutnju, ali i tugu. The Jokers su živjeli u svome svijetu, negdje između Coney Islanda, motela, zalogajnica, taksija i premda nisu znali što im budućnost bez ikakvog cilja donosi, uvijek su išli naprijed.

Njegove fotografije nisu samo portretirale problematične tinejdžere koji su se morali suočiti s odrastanjem, već su i emotivno dokumentirale tinejdžerski život tijekom 1950.-ih predstavljajući i onu njegovu ne tako svijetlu stranu.

Identičnu fotografiju mogli smo već vidjeti u Scorsesejevom filmu kao vizualnu pratnju stihovima Jacka Kerouaca iz zbirke “Mexico City Blues”. Ista je fotografija i na naslovnici zbirke “Big Bad Love” američkoga pisca Larrya Browna (1951–2004), a jedan od njegovih velikih štovatelja je upravo Bob Dylan.

Ukoliko iz nekog razloga odlučite investirati u limitirano izdanje, na drugom vas disku očekuje “Friends & Neighbours“, 17. epizoda prve sezone (2006.) Dylanove radijske emisije “Theme Time Radio Hour“. Iako se ne radi o najboljoj emisiji, svakako je riječ o najreprezentativnijoj i uz nju ćete najbolje steći dojam o čemu se zapravo u njegovim emisijama radi.

Tematski odabirući glazbu širokog raspona – u ovom slučaju od 1952. do 1995., sa snažnim naglaskom na 1950.-e (vjerojatno jer je tada bio klinac koji odrasta uz radio) – između koje se nalaze cinizmom i mudrošću začinjeni komentari, Dylan nije tek DJ koji pušta pjesme i čita pošalice s papira. Vrlo brzo shvatite koliko je truda i ljubavi uloženo u tih 60 minuta koje prolete za čas.

DVD, pak, donosi tzv. “The Lost Interview” koji je s Dylanom napravio njegov prvi menadžer Roy Silver. Tih petnaestak minuta nije našlo svoje mjesto u Scorsesejevom biografskom filmu “No Direction Home: Bob Dylan” iz 2005., pa ih se odlučilo uklopiti uz demo-verziju “Blowin’ In The Wind” (a vi se zapitajte kako uopće može postojati demo-verzija te pjesme?).

“Together Through Life” znatno je slabiji od Dylanove posljednje trilogije, no jednu – i to iznimno bitnu – činjenicu uvijek moramo imati na umu. Kritika i obožavatelji prečesto precjenjuju Dylanove albume dižući ih u nebesa, dok on sam već dugi niz godina uporno trubi kako svoje albume vidi tek kao skicu za nastupe uživo.

Ne postoji konačna verzija Dylanovih pjesama, već samo njegovo trenutno raspoloženje, jer sve pjesme (neovisno o tome kada su nastale) evoluiraju i prilagođavaju se svakim danom. Upravo iz toga razloga “Never Ending Tour” traje već 20 godina i broji više od 2000 koncerata.

Suprotno uvriježenom mišljenju, Dylan nije statičan objekt, podsjetnik na neka bolja, prošla vremena ili spomenik jednoj karijeri na zalasku: živ je da življi ne može biti, u neopisivoj je formi, suvremen i svevremen, prava koncertna atrakcija.

Hoće li “Together Through Life” otvoriti novo razdoblje loših ostvarenja ili će biti samo predah prije velikog finala pokazat će vrijeme, stoga je puno bolji potez – ako niste među najvjernijim obožavateljima – umjesto ovog albuma kupiti ulaznice za Dylanov najbliži nastup.