Dylan je napravio po svom

Ma koliko se činilo nevjerojatnim, za svoj novi album Bob Dylan obradio je pjesme koje je najlakše povezati s Frankom Sinatrom.

“Shadows in the Night” trideset i šesti je Dylanov album, a ako ste pomislili da je Zimmy snimio previše pjesama, što tek reći za Sinatru? Plavooki u svom katalogu ima više od tisuću snimljenih pjesama, od A (“Ac-Cent-Tchu-Ate the Positive”) do Z (“Zing! Went the Strings of My Heart”) i Dylanova opaska kako je Sinatra ‘planina na koju se trebate popeti’ svakako drži vodu. No, što veže dva naizgled nespojiva entiteta te odakle Dylanova ljubav prema Sinatri i zašto baš prema njemu?

U svojim “Kronikama” Dylan se prisjetio početaka u East Villageu i slušanja ploča gdje ga se osobito dojmila Sinatrina izvedba “Ebb Tide” jer je u njegovom glasu ‘mogao čuti sve – od smrti, Boga, Univerzuma…’. S druge strane, Sinatra nije volio rock’n’roll. Smatrao ga je ružnim, prljavim i degenerativnim načinom izražavanja koje je kod mladih pobuđivalo negativne i destruktivne reakcije. Taj teror za njegove uši, kako je govorio krajem ’50-ih godina prošloga stoljeća, pisali su, skladali i pjevali kreteni i imbecili za delinkventsku publiku. Dok je Dylan 1965. pisao remek-djela poput “Subterranean Homesick Blues” i “Like A Rolling Stone”, Sinatra je pjevao “The September Of My Years”, “Last Night When We Were Young” i slične pop-pjesmuljke. Bio je to čuveni generacijski jaz. Roditelji tinejdžera iz ’60-h više su voljeli Sinatru, dok su klinci svoje uzore tražili u modernim izvođačima. Bob Dylan, The Beatles i drugi kantautori (najšire shvaćeno) srušili su svijet kojim su vladali pjevači, donijeli su ‘beat’ i big bandove poslali u mirovinu, a romanse i koktele zamijenili razuzdanošću i opijatima. Riječ ‘cool’ izgubila je dosadašnji smisao i utjelovljenja te otišla u novi spektar.No Sinatra se nije predao: sredinom ’60-ih snimio je klasike poput “Somethin’ Stupid”, “My Way” i “Strangers in the Night”. Da je bio veličina koju se nije moglo tek tako zaobići pokazao je i Jimi Hendrix kada je 1967. na Monterey Pop Festivalu – prije nego što će zapaliti gitaru – u izvedbu “Wild Thing” ubacio solažu iz “Strangers in the Night”.

Sinatra se tijekom svoje pola desetljeća duge karijere često ‘iznova pronalazio’, mijenjao stilove, surađivao s drugim izvođačima, okušavao na velikom platnu, snimao za Columbiu Records, pričao bez dlake na jeziku, bio kontroverzna osoba u svakom pogledu i ostao relevantan do samog kraja života. “I Did It My Way” kaže u pjesmi i zbilja nikoga ne treba čuditi zbog čega je toliko privlačan Dylanu.

On i Sinatra bili su prijatelji, znali su tu i tamo popričati o svemu, a Dylan bi starijeg kolegu ponekad pitao i za savjet, otkrio je nedavno Frank Sinatra Jr. Sredinom ’80-ih dok je snimao album “Infidels” Dylan je obradio “That Was My Love”, a za proslavu Sinatrinog rođendana 1995. snimio je “Restless Farewell” i to na Sinatrinu zamolbu. Istu je pjesmu odsvirao i 1998. na bisu na koncertu u Los Angelesu dan nakon Sinatrinog pogreba.

Kako za Dylana vrijeme teče unazad i kako zadovoljstvo i inspiraciju pronalazi u glazbi koju su slušali njegovi djedovi, bake i roditelji, odluka da snimi album pjesama iz antologijske američke pjesmarice i nije toliko neobična. Tražiti odgovor na pitanje ‘zašto?’ jednako je kao da tražimo odgovore na pitanja zašto je 1965. uzeo električnu gitaru, zašto je ’70-ih postao kršćanin, zašto je snimio božićni album, zašto je skoro 30 godina na istoj turneji… Tko će ga znati… ‘He Does It His Way’, da parafraziramo.

Nije ovo album posvećen toliko Sinatri, koliko američkoj pjesmarici čije je pjesme – ako se Dylana pita – najbolje pjevao nedodirljivi Frank Sinatra. Odvažite li se na takav potez, jasno vam je što je sve na kocki i morate se zapitati jeste li dorasli izazovu. Hoćete li biti Robbie Williams, Rod Stewart, Tony Bennett ili netko četvrti? Mudri ljudi neće ni pokušati oponašati Sinatru, stoga bi bilo kakva usporedba Dylana i Sinatre bila pogrešna.

Dylan je zadatku pristupio na svoj način i iz svog ugla: obradio je neobradivo. Ogolio je orkestralne aranžmane i prilagodio ih peteročlanom bendu. Sve je snimljeno uživo (bez publike) i to mahom otprve. Poput baroknih izvođača, glazbenici su se razmještali po prostoriji kako bi se instrumenti najbolje čuli. Bubnjeva gotovo da i nema, kontrabas se često svira gudalom, a apsolutni junak albuma je Donnie Herron čiji pedal steel mijenja gudačku sekciju, nariče, jeca i plače.

Za “Shadows in the Night” snimljeno je tridesetak pjesama, a na samom albumu našlo se njih deset napisanih između 1923. i 1963. godine od kojih su “Some Enchanted Evening” i “That Lucky Old Sun” vjerojatno najpoznatije. Sam album ugođajem je vrlo sličan Sinatrinom “In the Wee Small Hours” iz 1955. jer zajednički nazivnik su pjesme o usamljenosti, ostavljenosti, melankoliji, ŠBB-KBB situacijama, propalim vezama, izgubljenoj ljubavi, depresivnosti…

Najveće izneđenje albuma je Dylanovo pjevanje. Sama pomisao da će Dylan sa svojim rašpasto-režećim nazalnim hroptajima pjevati Sinatru mogla je izazvati podsmijeh, no za razliku od “Christmas in the Heart” – gdje je njegovo pjevanje na trenutke komično – ovdje je svoju ‘slabost’ pretvorio u najjači adut. Ovdje doista pjeva, odnosno trudi se ne osramotiti pred ostavštinom legendarnog Sinatre. Doista mu je stalo do tih pjesama, za njega su one ‘žive’ i prema njima se odnosi s velikim poštovanjem. Vjerojatno su pomno birane i misao da su zrcalni odraz Dylana današnjice nije toliko pogrešna.

Jasno, nije Dylan Sinatra, Bennett ili Stewart, pa ondje gdje ‘zafalša’ odigra na kartu ekspresivnosti i često odaje dojam potpune uživljenosti u ulogu. Vrhunski glumac koji mikrofon koristi kao sredstvo zavođenja s pjevanjem na ovom albumu lako može začepiti usta svima koji su ikada kritizirali njegove vokalne sposobnosti. Istovremeno može otvoriti novo pitanje iz kategorije “He Does It His Way” – zašto tako ne pjeva cijelo vrijeme?

Ukratko, riječ je o sjajnom albumu kojim je uspio odati počast jednim bezvremenskim pjesmama i jednom besmrtnom umjetniku ostavši potpuno i samo svoj. No onima kojima je važnije poslušati ŠTO Dylan ima za reći, a ne KAKO će to reći, ovaj bi album – premda u trajanju od jedva 35 minuta – mogao vrlo brzo dosaditi.