Dvostruko prosječan album

Kad su se pojavili s albumom “Autogram” krajem 2006., mislio sam da će Ljute bebe barem jednom godišnje izdavati svoje nove albume jer su tada rekli da imaju nekoliko stotina pjesama na lageru. Novi album smo ipak čekali punih osam godina.

Ajde, da ne bude sve to velika floskula, bend se ipak ‘ispričao’ s dvostrukim izdanjem, pa novi album ima dva dijela, “Arivisti i modeli vol.1” i “Skupljači loptica vol.2” koji zajedno daju čak 27 pjesama. Istina, na našem tržištu su vrlo rijetki dvostruki albumi s novim pjesmama, pa iz tog kuta gledanja, možemo reći da su Ljute bebe napravili jedan od raritetnih izdanja proteklih godina. Kad malo bolje pogledamo popis pjesama, vidi se da je vremenski odmak tu, ali da vrlo vjerojatno iste zajebancije u pjesmama neće nedostajati što se potvrđuje nakon ubacivanja CD-a u liniju. Na prvu, neke pjesme djeluju svježe i zanimljivo, a s druge strane, opet ima dosta materijala kojeg bi lirički mogli usporediti s osnovnoškolskim bendovima spremnih na zezanje.U takvoj konstelaciji stvari, ponovno se može reći, kao i za dobar dio dvostrukih albuma, da bi bilo bolje da su se malo više koncentrirali i posložili sve na jedan CD, dok ostalo bacili direktno u smeće. Da smo od 27 pjesama, dobili njih 10-12, tad bi vjerojatno mogli pričati o mnogo boljem i fokusiranijem albumu, ali kako je ovo izdanje namjenjeno čistoj zafrkanciji (barem ga tako ja percipiram), tako i nije (pre)loše što vic traje i traje, iako će to kod većine vrlo brzo dovesti do osjećaja zamora i dosade.

Ta doza šale, najviše se osjeća kad bend skroz skrene u neozibljne tonove, pa slobodno možemo reći da “Ne poznajem jezik taj” je narodnjačka glazba prebačena u elektro-rock zvuk, a nije to jedina pjesma koja bi mogla pronaći iskonske uzore u tom dijelu glazbene (ne)umjetnosti.

Album ipak i dalje kroči gotovo jednakim terenom kao i prvijenac, jednim pop rock zvukom koji često koketira s elektro-rockom, te kad skrenu više k tom zvuku, djeluju i najzanimljivije, najkreativnije, dok ovaj drugi dio kao da rade po šablonama koje bi se mogle sviđati određenoj populaciji ljubitelja lakših nota.

Dio problema kod Ljutih beba jest što često ponavljaju stihove u nedogled, a poneke pjesme bi bile mnogo bolje i upečatljivije da su se u tom dijelu malo izmijenile. Najbolji dokaz za to je odlična akustična “Znam da bi bila tužna (kad bi znala)” koja se jednostavno potpuno razvodni u konstantnoj repeticiji.

Kao što sam već i ranije rekao, Ljute bebe najbolje zvuče kad se maknu od pop-rock šablona i kad dublje zagrebu u elektro rock, pa je tako “Loš odgoj” jedna od nositelja albuma, cirkuski šlager “Žut” je jednako zabavna, dok s drugog dijela albuma svakako treba izdvojiti “Jako se loše zezam“.

“Arivisti i modeli vol.1” i “Skupljači loptica vol.2” sigurno nisu albumi koji ćete pamtiti duže vrijeme… Možda poneki singl doprije do radijskog etera, ali većina ovog materijala ipak nema snage iznijeti nešto više. Ponavljam, da su reducirali broj pjesama, dojam bi svakako bio jači i jasniji, ali ovako, među gomilom slabih pjesama, one zanimljivije dolaze vrlo teško do izražaja.

Super je za vidjeti da se poigravaju sa mnogim glazbenim elementima, od etna do elektronike, ali za neka veća dostignuća, ipak je potrebno sve to malo bolje ‘skuhati’. Istina, kuhalo se osam godina, ali krajnji rezultat ipak nije u rangu potrošenog vremena, iako neki momenti su stvarno zabavni.