Dvostruki CD vrhunske fusion skupine

“Medeski Martin & Wood je najbolji jazz jam sastav u Sjedinjenim Državama. Oni su vizionari. Sviraju toliko slobodno. Obožavam ih.” Rekao je to slavni gitarist John Scofield u razgovoru što smo ga vodili povodom objavljivanja njegova albuma “Überjam” iz 2002., na kojem kao gost svira klavijaturist John Medeski. Da doista misli tako dokazao je pridruživši se ovom triju kao ravnopravni član, iako su surađivali i prije.

Naime, svoj album “A Go Go”, objavljen 1998., Scofield je snimio uz istu trojku: orguljaša i klavijaturista Johna Medeskog, basista Chrisa Wooda i bubnjara Billyja Martina. Novu verziju naslovne skladbe tog albuma uvrstili su i na svoj novi zajednički, dvostruki kompakt disk “Out Louder“.

Na prvom, studijskom kompakt disku izvode vlastite, ali i skladbe drugih, stilski različitih autora poput reggae glazbenika Petera Tosha ili još poznatijih Johna Lennona i Paula McCartneya. Izvode ih fusion pristupom zasnovan na jazzu, funku i rocku, te improvizacijama koje su jedna od najznačajnjih karakteristika njihove glazbe. Poznati su i po osebujnom zvuku koji ostvaruju posebice zahvaljujući korištenju orgulja.

Razmišljajući o glazbenim stilovima koji su utjecali na odabir njegova glazbenog pristupa Scofeld je rekao: “Oduvijek sam svirao neku vrstu fusiona koji se pojavio početkom sedamdesetih. Kao četrnaestogodišnjak počeo sam s rock & rollom. Moja glazba ima dosta elemenata rocka, posebice rhythm and bluesa i bluesa. Prije nego sam se uključio u jazz bavio sam se tom vrstom glazbe i nastojao svirati poput B.B. Kinga, pravi blues. Najmočniji zvuk gitare donose B.B. King i Albert King.

Free jazz je također utjecao na mene, a u velikoj mjeri i bebop. Moja je generacija glazbenika počela s rockom, pop glazbom, onim što smo slušali na radiju. Kao mladić volio sam i folk glazbu koja je bila popularna početkom šezdesetih. Nisam želi kopirati Georgea Bensona, Jima Halla, Pata Martina ili Wesa Montgomeryja jer to nema smisla, no na početku sam ih imitirao i na taj način učio o glazbi, kao i svi mladi glazbenici, ali to sam uvijek nastojao raditi na svoj način. No, glazba koju sam istinski volio bio je jazz šezdesetih: John Coltrane, Ornette Coleman, divne Blue Note ploče.”

Medeski Martin & Wood su svoj glazbeni jezik također razvijali na glazbi velikana različtih stilova poput Dukea Ellingtona, Sun Ra ili Alberta Aylera, ali i Milesa Davisa s kojim je Scofield svirao tijekom osamdesetih. O značaju suradnje s Davisom Scofield je rekao: “Miles je bio moj idol i prije nego sam svirao s njim. Sviranje s njim za mene je bilo veliko i značajno iskustvo. Iznimno ga cijenim kao improvizatora i jazz glazbenika iako je u doba kad sam surađivao s njim svirao u funk ritmu. Bio je jedinstven i nadahnjujuć.

Nadahnjivao me tom, ali i glazbom sa svojih ploča. S Milesovom grupom svirao sam tri godine, tijekom osamdesetih, i doista sam to volio. On je bio izraziti individualac, nije se bojao, imao je moč, moč improviziranja. Čovjek se osjećao jak kada je svirao s njim. Suradnja s njim dala mi je hrabrost da učinim ono što stvarno volim i osjećam.”

Drugi kompakt disk donosi snimku nastupa što su ga krajem prošle godine održali u newyorškom The Bowery Ballroomu. Uz dinamičnije i neznatno duže izvedbe vlastitih skladbi, izvode i obradu poznatog traditionala “Amazing Grace” u baladnom ugođaju. U tim se izvedbama osjeća poseban duh i polet potaknut komunikacijom s publikom – “U kontaktu s publikom nemam problema. Volim svirati za ljude. Volim kad publika osjeća glazbu. Tako postajemo bliži. No, prvenstveno sviram za sebe i glazbenike u skupini.

O glazbi razmišljam kao o cjelini. Ne razmišljam o gitari posebno. Nikad se nisam osjećao pripadnikom nekog kluba gitarista. Gitaru sviram da bi svirao glazbu. Volim gitaru, volim slušati velike gitariste, sretati ih, razgovarati i svirati s njima, ali moja misija nije svirati gitaru nego glazbu.”

Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 20. svibnja 2007.)