Dvojka koja je zapravo jedinica

    897

    Carnaval

    2

    Datum izdanja: 22.10.2009.

    Izdavač: Carnaval.si

    Žanr: Alternative, Grunge

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Big Sized Man
    2. Director
    3. Sweet Sign of Solitary Mind
    4. Monetary Animal
    5. Whose Shoes Are Mine?
    6. Swingin’ Fellas
    7. Rock Cold No Honey
    8. Pisstaker
    9. Venus Hill
    10. Thousand Lights

    U kratkom press materijalu od svega nekoliko rečenica koji je došao zajedno s albumom “2” slovenskog benda Carnaval ima toliko zanimljivih crtica da sam se morao nasmijati čitajući ih.

    Ukratko, osnovani su 2004., ‘Dvojka’ je drugi album benda, a zapravo debi jer prvi album nisu nikad izdali, ranije su bili trojac pod imenom Pinocchio Pinchball, da bi se potom preimenovali 2005., te prije dvije godine nadodali još jednog člana.

    Zvukovno gledajući, najbolje bi odgovarali američkoj sceni sa zapadne obale s početka i sredine ’90-ih., budući da im je zvuk podosta odrastao na grunge i post-grunge postulatima, odnosno svemu što je proizašlo iz Seattlea, Nirvane, Pearl Jama…

    Gitare im imaju vrlo alternativni štih koji često koketira (osim spomenutog grungea) sa stoner-rockom, ponekad čak i bluesom, pa su glazbene kulise često vrlo moćne i bogate što je svakako dobro za jedan ovakav bend. Loša stvar kod Carnavala je što su vremenski ipak podosta zakasnili pa se s ovakvim prosječnim albumom ne mogu izdići više od underground atrakcije za vjerne fanove koje sam siguran da će naći.

    Muziku podržava

    Najveći problem je što “2” nema nekih upečatljivih pjesama koje bi donijele nešto novo i interesantno u pomalo učmalom žanrovskom opredjeljenju pa iako glazbeno i ne zvuče slabo, ne vidi se po čemu bi se istaknuli od sličnih inozemnih bendova, budući da kod nas u regiji malotko sluša ovakav tip glazbe, a oni koji i slušaju radije posegnu za nečim već utabanim, nego novim i svježim bendom.

    Drugi razlog zbog čega ne vidim neku perspektivnu budućnost ovog benda jesu tekstovi koji su na engleskom. Kao i mi, tako su i Slovenci podosta lijen narod što se toga tiče, pa je lakše ‘upiknuti’ nešto domaće, nego nešto što zvuči kao da je strano, a nije ‘strano’.

    Svega deset pjesama na albumu traju sat vremena. Računica i čista logika kažu da je to loš omjer. Mnoge pjesme su bezveze unakažene raznim soliranjima i sličnim kamikaznim potezima pa sam dojma da bi album bio mnogo upečatljiviji da je skraćen za trećinu, odnosno da pjesme traju oko četiri minute, a ne minimalno pet, pa do rekordera “Venus Hill” od skoro devet minuta.

    Kao što sam ranije rekao, da je Carnaval nastao 20 godina ranije u Americi, vjerojatno bi bio dobar bend, posebno iz razloga što imaju dobar vokal koji podsjeća na najbolje grungerske lidere pa lakoćom iznosi solidne tekstove, a glazbeno ne zaostaju previše za svojim uzorima.

    Nekoliko tema iskaču iz standardnog štiha albuma koji u nekim trenucima zvuči podosta monotono. To se ponajprije vidi u skladbi “Rock Cold No Honey” koja je najživlja i najžešća, pjesma koje se ne bi stidio niti Josh Homme (posebno sada kada su Queens of the Stone Age u maloj krizi na zadnjim albumima), pa je prava šteta što nisu toliku količinu energije prenijeli i na ostatak albuma.

    U zaključku moram naglasiti da Carnaval nije loš bend, ali u posljednje vrijeme sam čuo i bolje stvari koje su došle iz Slovenije (ponajprije mi We Can’t Sleep At Night padaju na pamet) što ne umanjuje vrijednost ovog benda. Ipak, mnoge stvari nisu baš do kraja sjele na “2”, možda iz tog razloga što se išlo na pretjerano kopiranje početka ’90-ih., a ne na milenijsku revitaliziranost recikliranih žanrova iz prošlosti.

    Muziku podržava