Dvojaki povratak u devedesete

Devedesete su daleko iza nas (čak i dalje nego što smo svjesni), a s njima i većina bendova koji su bili dijelom jednog od srednjoročnih glazbenih pokreta.

Pearl Jam se pretvaraju u rock dinosaure, Soundgarden je izgubio svaku šansu nakon Cornellovih igrarija, Stone Temple Pilots nikako da se dogovore jesu li se za pravo okupili ili nisu, Alice In Chains se nadaju da će uspjeti nadomjestiti Laynea… i tako dalje. No, postoji još jedan bend koji se u to vrijeme borio – Candlebox.

Nekako sramežljivo su hodali iza svih, imali nekoliko bombastičnih hitova (“Far Behind”), ali svejedno se sjećam da im se albumi baš i nisu mogli naći po našim dućanima. Njihova tri albuma imala su odličnih trenutaka i stvorili su pokoju stvar koja je ušla na moju listu all-time favourita, i nakon cijelog desetljeća – evo ih natrag!

Optužuju ih da su kopija kopije kopije, i da su se okupili radi pokojeg dolara, ali meni je svejedno bilo drago opet se družiti s njihovim notama.

Malo su se pošišali, i osim što su promijenili (samo) basista, nekih promjena nema. S jedne strane bilo je super čuti kako prvi singl “Stand” pokazuje da još imaju dobrih rock ideja ili kako i dalje znaju složiti super modernu grunge-rock laganicu (“Miss You“), ali činjenica je da su se možda i premalo promijenili.

Zbilja se previše drže prošlog desetljeća. To se posebno osjeti nakon nekoliko preslušavanja, kada se album pretvara u uspoređivanje s “Happy Pills” i “Lucy”.

Specifični visoki vokal Kevin Martina isti je kao i prije i jednako specifičan (na blueserskoj “Bitches Brewin“), i to je jedan od velikih pluseva koji stvari “Underneath It All” i “A Kiss Before Dying” diže visoko iznad prosjeka današnjih alternativnih rockera.

Iako su uvijek svoj grunge rock u gitarističkim dionicama spajali s bluesom i ovaj album pokazuje njihovu najveću snagu, a to su laganije romantične stvari. I marketinški zapostavljeni “Happy Pills” imao je snagu upravo u tome, pa su i ovdje vrhunci stvari “Breathe Me In” (zbilja odlična) i “Lover Come Back To Me“. Na žalost, to se ne može reći i za “Consider Us” s klavirom, koja me više podsjetila na jednog James Blunta.

U svakom slučaju, Candlebox i dalje znaju napisati dobru stvar, ali nikako stvar koja bi trebala zaintrigirati današnji glazbeni svijet.

Danas će ih se više uspoređivati s 3 Doors Down, nego sa Stone Temple Pilots, pa nije ni čudno što sada, s deset godina zakašnjenja, ovo može zagolicati samo srca fanova koji su odrastali u ‘grunge vrijeme’.