Dva sata čistog užitka

Prva i jedina asocijacija većini vas na spomen imena grupe Moody Blues bit će pjesma “Nights In White Satain”. Izlaskom dvostrukog albuma najvećih hitova pod nazivom “Gold” ovakva nikakva predodžba o ovom iznimnom rock bendu mogla bi biti ispravljena. Na ovoj kompilaciji nalaze se ukupno 34 skladbe kojima je izvršen presjek karijere Moody Bluesa od njezinih samih početaka koji sežu u davnu 1967. godinu i njihov drugi album “Days Of Future Pased”, pa sve do 2003. godine i njihovog posljednjeg studijskog albuma “December”.

Izlaskom ovakvih kompilacija stvara se izvrsna prigoda da kažemo i pokoju riječ o bendovima koji su zadužili rock glazbu, a na koje se zadnjih godina obraća sve manje pažnje. No krenimo otpočetka i odgovorimo na pitanje tko su ustvari Moody Blues.

Moody Blues je britanski rock bend koji su sredinom šezdesetih osnovali Mike Pinder (klavijature i vokal), Justin Hayward (gitara i vokal), Ray Thomas (flauta i vokal), John Lodge (bas i vokal) i Greame Edge za bubnjevima. Prvi album izdali su 1964 godine no on nije privukao veliku pozornost ni publike ni kritike.

Drugi album naslovljen “Days Of Future Pased” predstavio je ogromni odmak od početničkog promašaja i utabao put slave kojim će u buduće kročiti. Na albumu se nalaze skladbe koje otvaraju prvi disk Gold kompilacije – “Tuesday Afternoon (Forever Afternoon)” i gigantski popularna “Nights In White Satain” koja je ustvari i obilježila njihovu cjelokupnu karijeru. Međutim, interesantno je da je “Nights In White Satin” postala još uspješnija pet godina nakon izdavanja te je time ponovno potakla prodaju albuma.

1968. godine izdaju album “In Search Of The Last Chord” koji je još više proširio broj njihovih fanova. Taj albume je na ovoj kompilaciji predstavljen sa tri skladbe – “Ride My See Saw“, “Legend Of Mind” i “Voices In The Sky“. Interesantno je da je punih deset godina, od 1968. godine pa sve do 1978. producent svih albuma bio Tony Clark, kojega je nakon 1978. i albuma “Jeff Wayne’s The War Of The Worlds” u producentskoj fotelji zamjenio Justin Hayward.

Među pjesmama koje su našle svoje mjesto na ovom albumu, a koje ulaze u ovih deset godina Clarkove producentske vladavine istaknut ću “Candle Of Life“, “Watching And Waiting“, pravu hippie rock ludnicu “The Story In Your Eyes” te još jedan veliki hit “Melancholy Man” s albuma “A Question Of Balance”.

“Had To Fall In Love” i “Driftwood” pjesme su s albuma “Octave” izdanog 1975. godine napravljene u stilu skladbi skupina America ili Brothers Of Four. Prekrasne dvije lagane teme u kojima vokali Haywarda, Pindera, Thomasa i Lodga dolaze do punog izražaja dajući pjesmama božanski touch.

U skladbi “Forever Autumn” osjeti se blag utjecaj producentskog rada Justina Haywarda. Zvuk koji neobično podsjeća na produkciju Alana Parsonsa odlikuje se suvremenijim zvukom u odnosu na prethodne uratke.

Pjesma “Gemini Dream” s albuma “Long Distance Voyager” iz 1981. godine prava je predstavnica popastih ’80-ih. Sve je tu, od sintesajzera, bit mašina, električnih bubnjeva… Ne treba momcima iz Moody Bluesa zamjeriti na toj transformaciji jer nitko u svijetu glazbe nije ostao imun na osamdesete koje su se u sve pore glazbe uvukle poput virusa. Kao produkt osamdesetih skrenuo bih pažnju na prekrasnu “Blue World” s albuma “The Present”.

Devedesete su obilježili s dva albuma ovdje zastupljena sa tri skladbe – “Say It With Love” i “Bless The Wings (That Bring You Back)” s albuma “Keys Of The Kingdom” iz 1991. te “Strange Times” sa “Strange Time” iz 1999. godine. Pjesme su to koje se po kvaliteti nikako ne mogu mjeriti s njihovim ranijim uratcima i koje bi mogle pokvariti ukupnu ocjenu ovog dvostrukog izdanja.

Posljednja pjesma na kompilaciji nosi naziv “December Snow“, a skinuta je sa Božićnog albuma “December” objavljenog 2003. godine. Mogu vam reći da mi je bitno popravila raspoloženje i fino će se uklopiti u neku od predstojećih blagdanskih kompilacija koju ću raditi ove zime.