Dva lica bez jazza i soula

Negdje na pola puta između bubnjara i glazbenika nalaze se basisti, stara je pošalica na račun ljubitelja bas gitare. Jedan od najboljih basista ovih prostora, Dubravko Dudo Vorih, maknuo se od svog matičnog Prljavog kazališta i snimio dvostruko izdanje na kojem je više demonstrirao svirački, a manje autorski talent.

Krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća zvali su ga ‘zagrebački Jaco’ jasno referirajući na Jaca Pastoriusa, po mnogima najboljega bas gitarista svih vremena. Da mu je jazz blizak (baš kao i njegovom uzoru Stingu) znalo se već početkom 1980-ih kada je grupa Parlament više-manje uspješno pokušala biti domaći odgovor grupi The Police.

Ključna potvrda njegove kvalitete stigla je nastupom s legendarnim Stanleyem Clarkeom, jednim od najboljih basista i skladatelja moderne jazz scene. Nakon toga, svoje je iskustvo Vorih odlučio stjecati i nadograđivati izvan Hrvatske u koju se vratio tek sredinom 1990-ih. 2000. godine dobio je i nagradu Status.

Naravno, jazz mu je uvijek bio primarni glazbeni izričaj, no nisu mu bili strani ni drugi žanrovi: preopširno bi bilo spominjati sva inozemna imena s kojima je dijelio pozornicu ili studio (Haddaway, Ronnie Laws, Joe McBride, Norwood Young, Valerie Scott…), no vrijedi makar spomenuti ove domaće: svirao je s ITD Bandom, Dadom Topićem, Elvisom Stanićem, bio je jedan od plaćenika Gorana Barea, ima svoj blues, svoj jazz bend, a veliko poznavanje instrumenta prenosi na mlađe generacije u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu, gdje je voditelj seminara za bas gitaru.

Treba reći kako ni on sam nije stao u razvoju svoga stila: završio je srednju glazbenu školu za kontrabas, no studij u Klagenfurtu prekinuo je zbog poziva u jedan od najvećih naših bendova – Prljavo kazalište.

Nesreća vrhunskih domaćih instrumentalista (spomenut ćemo samo basiste Henrya Radanovića ili Zvonimira Bučevića – Buča…) često je nedostatak mjesta na kojem bi pokazali i dokazali svu svoju tehničku potkovanost. Kada vam je to s jedne strane žarka želja, a s druge imate egzistencijalnu sigurnost koju pružaju Prljavci, logično je upustiti se u posve neisplativ solo-projekt “Two Faces of Jazz and Soul“.

S Juricom Leikauffom (klavijaturistom Prljavaca) i bubnjarom Markom Rabatićem oživio je stari New Tribe, a bendu su se pridružili tenor saksofonist Mario Bočić i gitarist Davor Čivrak. Devetnaest, uglavnom udupliranih, skladbi (jednom s vokalom, drugi put kao instrumental) nisu ništa drugo već mainstream-jazz obogaćen tridesetogodišnjim sviračkim iskustvom.

Bossa nova, pop, funk i još štošta zbrčkano je, iskomercijalizirano i savršeno ispolirano na razini glazbene pozadine lounge barova. Tehnički iznimno vješto (dakle, nije istina da se bas svira samo na jednoj žici, a ostale služe kao rezerva ako ta jedna pukne), no sterilno, bezlično i bez imalo duha.

Pjesme su nalik jedna drugoj kao jaje jajetu (sjetite se samo Songkillersa i njihovih uradaka); koje su jazz, a koje soul nemoguće je sa sigurnošću reći ni nakon nekoliko slušanja. Pjesme nemaju dušu (odnosno soul), a ako je jazz ona naporna i dosadna glazba koju prosječni slušatelj ne shvaća, onda je jazz pravo lice albuma. Otpornijem slušateljstvu, pak, svidjet će se tek prosječna “Young Lions“.