Dva čela sviraju dva violončela

Već i površni konzumenti popularne muzike znaju da violončelo nije najupotrebljavaniji instrument u tom žanru. A kad se i upotrebljavalo, to je bilo samo da tužno piglja negdje u pozadini i dočarava trenutke sjete, bola i jecaja.

Svoje prvo veliko vatreno krštenje u popularnoj glazbi čelo je imalo u pjesmi “Good Vibrations” The Beach Boysa, gdje svira avangardnu, gotovo atonalnu dionicu kao ritmički instrument. Isto to, samo malo drugačije The Beach Boysi koristit će u psihodeličnoj simfoniji “Cabinessence”, a i Randy Newman sličan će postupak upotrijebiti na svom albumu debiju, točnije na pjesmi “Love Story”.

Iza imena 2Cellos skrivaju se dva hrvatska čelista Luka Šulić i Stjepan Hauser koji na ovom albumu, pogađate, sviraju dva čela, svaki svoje. Probili su se putem YouTubea svojom maštovitom obradom pjesme “Smooth Criminal” (klikovi se već broje u milijunima), a sada su izdali istoimeni album s još 11 takvih obrada. Oni nisu prvi kojima je tako nešto palo na pamet: sjetimo se Apocalyptice, koja još uvijek radi slične stvari.

Sam debi, istoimeni “2Cellos” prije svega je vrlo atraktivan album. On je poput sjajnog vatrometa (kak’ samo probija zvučnike vječna “Misirlou“!): plijeni pažnju svojom vještinom sviranja i kod slušatelja stvara dojam da je nemoguće sve to izvesti samo upotrebom dva violončela.

Nevjerojatno je da dva ‘mulca’ tako sviraju, a još su i Hrvati (doduše, jedan je rođen u Sloveniji). Studirali su na finim školama (u starim hrvatskim gradovima po imenima London i Manchester). Stjepan Hauser bio je jedan od učenika velikog Mstislava Rostropoviča. A i Elton John ih je uzeo pod svoje okrilje (zašto onda dovraga nije s njima došao u Arenu Zagreb?). I Damir Urban ih voli. Ako ovako nastave, i Aleksandra Grdić će se motati oko njih.

Album je šminkerski koncipiran, usmjeren na virtuoznost. Šest od 12 pjesama datira iz osamdesetih, a pola ostalih u originalu je ionako zvučalo kao da su iz osamdesetih (izuzetak su “Smells Like Teen Spirit”, “Hurt” i “Misirlou”).

S obzirom da se pop-glazba u Hrvatskoj na komercijalnoj razini dijeli na narodnjake i na ljubitelje zvuka osamdesetih (potonji za sebe redovito misle kako su uvijek jako moderni), nije čudno. No ako se cilja šira slika, možda je bilo potrebno preuzeti više rizika i raširiti stvar, a ne po 76.632. put obraditi “Fragile” Stinga (je, lijepa je pjesma, ali ima ih još!).

Recimo, šteta da se u ovih 12 pjesama nije provukao niti jedan hrvatski autor (bilo bi zanimljivo čuti Dedićevu “Takvim sjajem može sjati” ili neku Rundekovu ili Štulićevu). Istini za volju, na ploči jest jedan uradak ispod kojeg je potpisan Hrvat – riječ je o Kristu Novoseliću iz Nirvane koji je supotpisao “Smells Like Teen Spirit” (inače najuspjeliju obradu na ovom izdanju).

Što se samog ugođaja tiče, na dobrom dijelu albuma su se izdigli iz pukog kurioziteta ‘vid’ ovi s dva čela’, a negdje je ipak ostalo na tome, na nivou uspjele stilske vježbe. Stiče se dojam da su si dečki sami birali koje će pjesme svirati, i da je glavni kriterij bio da su to one pjesme koje obojica vole (U2 i Michael Jackson prednjače s dva naslova).

Šulić i Hauser iznimno su vješti muzičari (sigurno znaju svirati još koji instrument), možda bi u daljoj budućnosti ime 2Cellos više smetalo jer bi, ako bi to željeli, mogli obogatiti zvučnu sliku još nekim instrumentom ili čak možda glasom. Njihov talent, a vjerujem i ambicije, sežu dalje nego da ih se promatra kroz prizmu: ‘Ono što Apocalyptica radi s četiri čela, mi radimo samo sa dva.’