Duhovna, ali ne i religiozna

Sinéad O’Connor figurira kao jedna od najznačajnijih, najneobičnijih, ujedno i najkontroverznijih pop-zvijezda 1990-ih. Njezin talent i karakter nikako nisu mogli ići skupa. Dok je nizala fantastične pjesme, novinske je stupce punila svojim – javnosti neprihvatljivim – ponašanjem i razmišljanjem. Kad je prije četiri godine objavila da se povlači iz svijeta glazbe, ta je ista javnost ostala u čudu. Srećom, svi su tada – osim nje same – znali kako je odlazak samo privremen.

Davne 1987. debitirala je albumom “The Lion and the Cobra” i već na samom početku karijere postala kontroverzna medijska figura braneći postupke IRA-e te napavši sunarodnjake iz grupe U2. Devedesetih godina prošlog stoljeća, paralelno s veličanstvenom obradom “Nothing Compares 2 U” i prvim pravim suzama ikad viđenim u jednom videospotu, navukla je bijes s druge strane Atlantika odbivši nastupiti u New Jerseyu ukoliko će se prije njezinog nastupa izvesti američka himna (Frank Sinatra rekao je na taj potez da bi je trebalo pretući).

Odbila je nastupiti i u Saturday Night Live zbog komičara Andrewa Claya i njegovih šovinističko-rasističkih uvjerenja (čak je i glumica Nora Dunn, stalna članica postave SNL odbila pojaviti se u emisiji), a i povukla se s dodjele nagrade Grammy uprkos četiri nominacije.

Glazbene kritike bile su joj sklone, očekivanja kritičara, ali i publike bila su ispunjena, u glazbenom smislu stekla je kultni status, no najteži udarac karijeri zadala je sama sebi: napokon nastupivši u SNL (1992.) u a cappella izvedbi pjesme “War” Boba Marleya, referirajući na pedofilske skandale u Katoličkoj crkvi i mijenjajući riječi pjesme (‘racism’ u ‘child abuse’) pocijepala je sliku pape Ivana Pavla II izgovarajući riječi ‘evil’ i ‘fight the real enemy’.

Jasno, karijera joj je krenula nizbrdo (zanimljivo zvuči podatak da televizijska kuća NBC do dana današnjeg nije nikad reprizirala njezin nastup, premda se stare epizode SNL uredno emitiraju), a dva tjedna kasnije, zvižducima je otjerana s pozornice Madison Square Garden gdje je nastupila na koncertu u čast Boba Dylana (ironično ili ne, trebala je otpjevati njegovu “I Believe in You”, pretpostavljate na koga se “You” odnosi).

Danas, kao 40-godišnjakinja, reći će kako je to bio ‘nezreo čin mlade buntovnice’, no nikad nije rekla bilo što, što bi se moglo protumačiti kako joj je žao zbog tog postupka.

Nakon što je, prema vlastitom priznanju, napokon pobijedila demone koji su je tjerali na mračne misli i samoubojstvo, tako da danas kad ugleda drvo više ne misli ‘Kako lijepo drvo za objesiti se’, već samo ‘Kako lijepo drvo’, postporođajna depresija također je, uz pomoć brojnih psihoterapeuta i raznih tretmana, nadvladana, pa se Sinéad mogla mirno vratiti jednoj od dvije stvari koje joj najbolje leže.

“Theology” je neobičan dvostruki album s gotovo identičnim pjesmama: prvi disk, nazvan “The Dublin Sessions” čisto je akustični set pjesama, neovisno radi li se o originalima ili obradama, dok drugi “The London Sessions” obrađuje iste pjesme, ali je snimljen uz pratnju čitavog benda. Ne treba biti osobito lucidan da se zaključi gdje je snimljen koji disk.

Minimalistički pristup na prvom disku, uz pratnju samo akustične gitare, rezultirao je boljim pristupom temi dopuštajući njezinom ‘instrumentu’, a to je glas, da se u potpunosti razmaše i zazvuči u istom trenutku sigurno i moćno, ali i ranjivo uz naznake tame koja ga okružuje.

Pjevajući o Bogu kojeg često – prema rastafarijanskom pokretu – naziva Jah, većina samih tekstova direktno je parafrazirana iz Biblije (psalmi, Pjesma nad Pjesmama, Knjige proroka i ostali Starozavjetni materijal), na što je Sinéad nadograđivala vlastite stihove i razmišljanja koja nikako nisu jednostavna kao njihova glazbena struktura (većina pjesama ima dva ili tri akorda).

Drugi, londonski disk blago je razočaravajući isključivo iz razloga što pjesme, sada aranžirane i odsvirane uz pomoć čitavog benda, imate priliku usporediti s prvim diskom. Zastarjeli soft-rock s keltskim natruhama svakako umanjuje uživanje u njima, ali treba imati u vidu da londonska postava nije znala što i kako radi dublinska, te obratno.

Čitav album svojevrsna je posveta Starozavjetnom Bogu, istom onom Bogu koji sve ovo vrijeme fascinira i Nicka Cavea, no posljednja osoba koju očekujete u kršćanskim mainstream glazbenim vodama svakako je Sinéad O’Connor (ne zaboravimo i njezino ‘zaređenje’ kao katolička svećenica).

Većini njezinih obožavatelja dovoljan je samo njezin talent, ne nužno i slaganje s njezinim stavovima. Talent nije upitan ni na jednom disku, no upitno je što se albumom željelo postići.

U karijeri Sinéad O’Connor nije bilo mjesta kalkuliranju i podilaženju, stajala je iza svakog albuma čvrsto čuvajući svoj integritet, a je li ovim albumom otvorila novo poglavlje života, pokazat će idući album.