Duhovi (bolje) prošlosti

    2801

    Bebi Dol

    Bebi Dol

    Datum izdanja: 03.01.2007.

    Izdavač: Menart

    Žanr: Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Man’s World
    2. Fool To Cry
    3. Puppy Love
    4. What’s Going On?
    5. Free
    6. Moon River
    7. Help
    8. You’ve Got A Friend
    9. Harlem Shuffle
    10. Papa’s Gotta Brand New Bag
    11. Memories The Way We Were
    12. Lush Life

    Nedavno sam čitao tekst ‘neumornog’ Aleksandra Dragaša u kojem otprilike kaže: “Na kritičarskim listama najboljih izdanja u 2006. prednjači stara garda, poput Dylana, Springsteena i Waitsa, čime se rock neočekivano etablirao kao najjači predstavnik borbe protiv ageisma, kao neke vrste fašizma 21. stoljeća.” Time me je preduhitrio i otvorio temu o kojoj sam već neko vrijeme htio pisati.

    Naime rock je već neko vrijeme prerastao onu staru sintagmu ‘živi brzo, umri mlad i budi lijep leš’. Dok industrija zabave, čiji je najmoćniji predstavnik u glazbenom svijetu MTV, kao jedine kriterije forsira mladost i pakiranje, nauštrb znanja i sadržaja, u prodavaonicama ploča ćete zateći sve veći broj ljudi u 30-im i 40-im (a bome i u 50-im i 60-im), što je prije bilo nezamislivo, ali i mlade ljude koji kopajući po boljoj prošlosti i sadašnjosti traže prave vrijednosti.

    U ovo doba downloadiranja ne očituje se ta pobjeda nad age-fašizmom samo na kritičarskim listama ili CD-shopovima. Naprimjer Dylan i Neil Young su otkrili internet, a prvi je zahvaljujući između ostaloga i iTunesu postao najstariji glazbenik koji je ušao na američki top 10 albuma. Dok ‘starci’ ruše predrasude glazbene industrije, stalno niču novi interesantni izvođači koje se ne može ignorirati, što sve ukazuje da je rock ipak žilaviji nego se mislilo.

    Može se reći da je izašao iz puberteta i ušao u zrelu fazu, što se pokazuje i u tome da se više ne mora pod svaku cijenu izmišljati nešto novo, što se do sada nije čulo, nego se može biti originalan i unutar već određenih formi.

    Muziku podržava

    Međutim, Dragaš u tom istom tekstu upada sam sebi u usta kad tvrdi kako ‘nam u Hrvatskoj umjesto jakih kantautora, uzbudljivih debitanata i novih mladih rock bendova, serviraju duhove prošlosti u rasponu od Mile Hrnića i Lepe Brene, do rasprodanih koncerata latin-pop kića Vaya Con Dios.’ Ako se već slavi pobjeda nad ‘ageismom’, kako se onda mogu osuđivati (bez obzira na stilove i ukuse) ‘duhovi prošlosti’, dakle izvođači čije je vrijeme prošlo?

    Jedan takav ‘duh prošlosti’ je i Bebi Dol, umjetnički pseudonim iza kojeg se krije Dragana Šarić, modna ikona i jedna od najoriginalnijih pjevačica u doba Jugoslavije. Za povratnički album, nazvan jednostavno “Bebi Dol”, a u podnaslovu znakovito “Čovek rado izvan sebe živi“, Bebi je okupila (po svijetu raštrkane) neke od najboljih (jazz) glazbenika Srbije, okupljenih oko Bate Božanića (Bata Božanić Quintet).

    Album donosi dvanaest obrada glazbenih klasika (što je zadnjih godina popularan trend), u rasponu od Henryja Mancinija, Carole King i Paula Anke, do The Beatlesa, Stonesa, Jamesa Browna i Marvina Gayea.

    Najočitija je usporedba Massimo, ne samo zato što su on i Bebi stari prijatelji i što je on nedavno objavio sličan projekt (“Vještina”, s obradama ‘domaćih’ standarda, ako je to kome promaklo), nego što se na ovim prostorima ističu izvanserijskom kvalitetom glasa i izvedbe.

    Osim funky “Help” i “Papa’s Got A Brand New Bag“, sve su pjesme u stilu croonerskog jazza. Premda se ovakav tip bezgrešne svirke može učiniti konfekcijski predvidljiv, ovaj album Bebi Dol je s umjetničke strane nekoliko svjetlosnih godina ispred jeftine narodnjačke pornografije koja je gotovo jedino što se čuje iz (ne samo) Srbije.

    Muziku podržava