Duh slobode napaćenih naroda

Često se znamo zapitati kako bi sve to skupa izgledalo u svijetu koji bi bio idealan. Ili možda bolje reći – normalan i jednostavan.

Svijet u kojem jedni drugima, ničim izazvani, ne bismo željeli, a kamoli činili zlo, u kojem bismo se družili, međusobno uvažavali i, u najmanju ruku, gledali svoja posla. Pomogli kome pomoći treba i tko je traži ako možemo, a ostavili onoga tko nas ništa ne pita i ništa ne traži. Tako jednostavno, ali očito tako – neizvedivo. U današnje vrijeme lude trke za profitom koji za sobom povlači mnogima važnu materijalnu dominaciju i vlast nad svima, još je i teže.

Otprilike je to tematika kojom se bavi izraelski sastav Orphaned Land u svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri, potaknut, prije svega i najblaže rečeno, stalnim nemirima na jednom od najtrusnijih svjetskih područja – Bliskom istoku. Koliko god da se trudio da svojom glazbom pozitivno utječe na savjest glavešina da se napokon skuliraju i puste ljude da žive normalne živote, to mu ne uspijeva. No zato mu uspijeva ujediniti metal fanove s tog područja, od kojih mnogi upravo u Orphaned Land pronalaze utjehu i, makar i malu, nadu u neki drukčiji, bolji svijet od ovdašnjeg.To im nudi i peti album benda simboličnog naziva “All Is One“, koji se poprilično razlikuje od prethodnih. Koncepcijski, on je i dalje oslonjen na bliskoistočno/orijentalni folklorni melos, ali unutarnji odnosi bitno su drukčiji. Prije svega, u pjesmama je gotovo nestalo progresivi sklonije kompleksnosti i strukturalnosti, pa i agresivnosti, a puno više pažnje posvetilo se etnu, orkestralnim aranžmanima, melodioznosti i catchy ritmovima, uz zavidnu razinu energičnosti. Kada bismo ga mjerili u najsitnijim segmentima, možda i ne bi tako ispalo, no dojam je da je omjer orijentalnog melosa, orkestralija i metala poprilično ujednačen. S time da je prvi dio albuma više oslonjen na orijent i orkestralije, a drugi je dobrim dijelom žešći, odnosno s jačim uplitanjem metala.

Možda se zbog jakog uporišta u moćnim gitarskim riffovima katkad učini da je metal konstantno u prednosti, no jak kompozitorski naglasak na melodičnost i stalna ‘sjena’ orkestralija pojačanih zborskim izvedbama, te ambijentalne orijentale, dojam uravnoteženosti naglašavaju u potpunosti. Melankolija i sivo-mračna, otežana atmosfera nešto je što nalazimo u većini pjesama, iako ima nekih optimističnijih naznaka. Možda nakon svega nekima sve to i neće tako izgledati, ali činjenica da je album sniman u tri zemlje, Turskoj, Izraelu i Švedskoj, što u sebi nosi simboliku jer se radi o teritorijima s dominacijom triju različitih religija, te da je za njega angažirano više od 40 ljudi, od čega 25 samo u zboru, plus gudački oktet, daje naslutiti da se radi o najambicioznijem i najkonciznijem albumu Orphaned Landa.

Možda se ne čini tako i iz razloga jer ne zvuči zahtjevno poput ranijih, puno je prihvatljiviji, slušljiviji, nekako prisniji, ali nema dvojbe da se radi o skupu prekrasnih, razrađenih i misaonih, dobrim dijelom i emotivnih pjesama koje pričaju divnu priču o tome kako bi ‘ljude bi trebalo cijeniti po njihovim dušama, srcima i iskrenosti, a ne po religijskim uvjerenjima’. Koliko god da se na prvu čini kako u pjesmama nedostaje kompleksnosti, upravo ih tematika kojom se bavi čini čvrstim, dubokim, direktnim i kompletnim, s jednom izuzetno jakom porukom koju zajedno prenose i glazba i lirika.

Iako su pjesme više catchy i kraćih trajanja u odnosu na ranije, pogotovo u odnosu na zadnja dva albuma, ima ih nekoliko razvučenijih, u kojima se može pronaći složenijih konstrukcija na tragu onih ranijih, prije svega s prošlog albuma “The Never Ending Way of OrwarriOR” (2010.). Usprkos velikom omjeru orijentalno/narodnjačkih melodija i simfonija, snaga, čvrstina i djelomična kompleksnost gitarskih riffova i solaža te prodornih bubnjeva daje albumu snažan metalni pečat, u minimalnim omjerima nalazimo i modernije elektroničke tonove, a klavijature i impulzivni basevi naglašavaju zamračeniju atmosferičnu orijentaciju. Kobi pjeva u dubljim, odnosno nižim clean tonalitetima, onako polupatničko-melankoličnim stilom i na izrazito vjerodostojan način prenosi lirike, u potpunosti se stapajući s konceptom albuma i instrumentalnim kulisama, a velika je, nemjerljiva, gotovo pa epska uloga back vokala, napose zborova, koje slušamo u svim pjesmama.

Tri osnovna elementa, orijentalne melodije, zbor/orkestralije i gitarsku žestinu, nalazimo u početnoj pjesmi “All Is One” koja u solo dionici nudi puno heavya, razigraniji središnji dio sa zviždukanjem, a prema kraju osjetniju dominaciju ženskih pjevanja unutar zbora koji ima važnu ulogu u catchy refrenima. “The Simple Man” je razigranija pjesma s bliskoistočnim pop/rock ritmovima i nešto prozračnijim refrenima, a “Brothers” predivna emotivna balada s obiljem orkestralija, gudanja, akustičnih gitara i emocionalnim pjevanjem u kojoj Itshak pjeva svom bratu Ishmaelu (sinovi Abrahama). U židovskoj svetoj knjizi Abraham je doveo Itshaka na planinu da ga žrtvuje Bogu, a u muslimanskoj Ishmaela, no ovdje je to priča koja nema veze s religijama, već pjeva o ljubavi.

“Let The Truce Be Known” provlači kombinaciju riff/orkestralije u srednjem i sporom ritmu s naglašenijim i težim doom ugođajem, a “Through Fire And Water” ima jak orijentalni početak uz bouzouki i gudala (viola, violina, čelo), nekih od zastupljenijih instrumenata općenito, i sporog je ritma prve trećine trajanja, dok u preostalom dijelu biva puno žešća s jasnim metalnim argumentima i vokalnom suradnjom Kobija i Mire Awad. Najžešća pak je “Fail“, jedina pjesma u kojoj Kobi pokazuje da nije zaboravio growlati i koja ima najjaču dominaciju metala u odnosu na ostale, a “Freedom” je opuštenija pjesma s pop ritmovima, instrumental s razigranim bubnjevima i električnim gitarama, te staloženijim akustikama prema kraju.

U “Shama’im” i “Ya Benaye” slušamo ponajviše orijentale u lijepim melodijskim presjecima, a energična “Our Own Messiah” melodičnog je kontinuiteta s klavijaturističkim interludijem, bas solom i elegantnim bubnjevima. Sedmominutna “Children” jedna je od razvučenijih, ali i mirnijih, tužnijih pjesama, u kojoj u mirnim dijelovima bas u potpunosti dolazi do izražaja, općenito je najraznovrsnija, sa stalnim izmjenama i dopunama solo i zborskog pjevanja, žešćih riffanja, solaža, orkestralija, a obogaćena je završnim akustikama, zborom opernih karakteristika i zviždukanjem.

Nema nikakve sumnje da je Orphaned Land i u svom petom ‘pokušaju’ napravio fascinantan album, s kojim je (opet) visoko podignuo letvicu, kako u metalu općenito, tako i u orijentalnoj glazbi i pokazao kolika je u biti njezina snaga. Snaga koja spaja naizgled nespojivo. Još kad bi njegova poruka došla do onih koji mogu mijenjati svijet…