Duh slobode napaćenih naroda

    1064

    Orphaned Land

    All Is One

    Datum izdanja: 24.06.2013.

    Izdavač: Century Media

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. All Is One
    2. The Simple Man
    3. Brother
    4. Let The Truce Be Known
    5. Through Fire and Water
    6. Fail
    7. Freedom
    8. Shama’im
    9. Ya Benaye
    10. Our Own Messiah
    11. Children

    Često se znamo zapitati kako bi sve to skupa izgledalo u svijetu koji bi bio idealan. Ili možda bolje reći – normalan i jednostavan.

    Svijet u kojem jedni drugima, ničim izazvani, ne bismo željeli, a kamoli činili zlo, u kojem bismo se družili, međusobno uvažavali i, u najmanju ruku, gledali svoja posla. Pomogli kome pomoći treba i tko je traži ako možemo, a ostavili onoga tko nas ništa ne pita i ništa ne traži. Tako jednostavno, ali očito tako – neizvedivo. U današnje vrijeme lude trke za profitom koji za sobom povlači mnogima važnu materijalnu dominaciju i vlast nad svima, još je i teže.

    Otprilike je to tematika kojom se bavi izraelski sastav Orphaned Land u svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri, potaknut, prije svega i najblaže rečeno, stalnim nemirima na jednom od najtrusnijih svjetskih područja – Bliskom istoku. Koliko god da se trudio da svojom glazbom pozitivno utječe na savjest glavešina da se napokon skuliraju i puste ljude da žive normalne živote, to mu ne uspijeva. No zato mu uspijeva ujediniti metal fanove s tog područja, od kojih mnogi upravo u Orphaned Land pronalaze utjehu i, makar i malu, nadu u neki drukčiji, bolji svijet od ovdašnjeg.To im nudi i peti album benda simboličnog naziva “All Is One“, koji se poprilično razlikuje od prethodnih. Koncepcijski, on je i dalje oslonjen na bliskoistočno/orijentalni folklorni melos, ali unutarnji odnosi bitno su drukčiji. Prije svega, u pjesmama je gotovo nestalo progresivi sklonije kompleksnosti i strukturalnosti, pa i agresivnosti, a puno više pažnje posvetilo se etnu, orkestralnim aranžmanima, melodioznosti i catchy ritmovima, uz zavidnu razinu energičnosti. Kada bismo ga mjerili u najsitnijim segmentima, možda i ne bi tako ispalo, no dojam je da je omjer orijentalnog melosa, orkestralija i metala poprilično ujednačen. S time da je prvi dio albuma više oslonjen na orijent i orkestralije, a drugi je dobrim dijelom žešći, odnosno s jačim uplitanjem metala.

    Možda se zbog jakog uporišta u moćnim gitarskim riffovima katkad učini da je metal konstantno u prednosti, no jak kompozitorski naglasak na melodičnost i stalna ‘sjena’ orkestralija pojačanih zborskim izvedbama, te ambijentalne orijentale, dojam uravnoteženosti naglašavaju u potpunosti. Melankolija i sivo-mračna, otežana atmosfera nešto je što nalazimo u većini pjesama, iako ima nekih optimističnijih naznaka. Možda nakon svega nekima sve to i neće tako izgledati, ali činjenica da je album sniman u tri zemlje, Turskoj, Izraelu i Švedskoj, što u sebi nosi simboliku jer se radi o teritorijima s dominacijom triju različitih religija, te da je za njega angažirano više od 40 ljudi, od čega 25 samo u zboru, plus gudački oktet, daje naslutiti da se radi o najambicioznijem i najkonciznijem albumu Orphaned Landa.

    Muziku podržava

    Možda se ne čini tako i iz razloga jer ne zvuči zahtjevno poput ranijih, puno je prihvatljiviji, slušljiviji, nekako prisniji, ali nema dvojbe da se radi o skupu prekrasnih, razrađenih i misaonih, dobrim dijelom i emotivnih pjesama koje pričaju divnu priču o tome kako bi ‘ljude bi trebalo cijeniti po njihovim dušama, srcima i iskrenosti, a ne po religijskim uvjerenjima’. Koliko god da se na prvu čini kako u pjesmama nedostaje kompleksnosti, upravo ih tematika kojom se bavi čini čvrstim, dubokim, direktnim i kompletnim, s jednom izuzetno jakom porukom koju zajedno prenose i glazba i lirika.

    Iako su pjesme više catchy i kraćih trajanja u odnosu na ranije, pogotovo u odnosu na zadnja dva albuma, ima ih nekoliko razvučenijih, u kojima se može pronaći složenijih konstrukcija na tragu onih ranijih, prije svega s prošlog albuma “The Never Ending Way of OrwarriOR” (2010.). Usprkos velikom omjeru orijentalno/narodnjačkih melodija i simfonija, snaga, čvrstina i djelomična kompleksnost gitarskih riffova i solaža te prodornih bubnjeva daje albumu snažan metalni pečat, u minimalnim omjerima nalazimo i modernije elektroničke tonove, a klavijature i impulzivni basevi naglašavaju zamračeniju atmosferičnu orijentaciju. Kobi pjeva u dubljim, odnosno nižim clean tonalitetima, onako polupatničko-melankoličnim stilom i na izrazito vjerodostojan način prenosi lirike, u potpunosti se stapajući s konceptom albuma i instrumentalnim kulisama, a velika je, nemjerljiva, gotovo pa epska uloga back vokala, napose zborova, koje slušamo u svim pjesmama.

    Tri osnovna elementa, orijentalne melodije, zbor/orkestralije i gitarsku žestinu, nalazimo u početnoj pjesmi “All Is One” koja u solo dionici nudi puno heavya, razigraniji središnji dio sa zviždukanjem, a prema kraju osjetniju dominaciju ženskih pjevanja unutar zbora koji ima važnu ulogu u catchy refrenima. “The Simple Man” je razigranija pjesma s bliskoistočnim pop/rock ritmovima i nešto prozračnijim refrenima, a “Brothers” predivna emotivna balada s obiljem orkestralija, gudanja, akustičnih gitara i emocionalnim pjevanjem u kojoj Itshak pjeva svom bratu Ishmaelu (sinovi Abrahama). U židovskoj svetoj knjizi Abraham je doveo Itshaka na planinu da ga žrtvuje Bogu, a u muslimanskoj Ishmaela, no ovdje je to priča koja nema veze s religijama, već pjeva o ljubavi.

    Let The Truce Be Known” provlači kombinaciju riff/orkestralije u srednjem i sporom ritmu s naglašenijim i težim doom ugođajem, a “Through Fire And Water” ima jak orijentalni početak uz bouzouki i gudala (viola, violina, čelo), nekih od zastupljenijih instrumenata općenito, i sporog je ritma prve trećine trajanja, dok u preostalom dijelu biva puno žešća s jasnim metalnim argumentima i vokalnom suradnjom Kobija i Mire Awad. Najžešća pak je “Fail“, jedina pjesma u kojoj Kobi pokazuje da nije zaboravio growlati i koja ima najjaču dominaciju metala u odnosu na ostale, a “Freedom” je opuštenija pjesma s pop ritmovima, instrumental s razigranim bubnjevima i električnim gitarama, te staloženijim akustikama prema kraju.

    U “Shama’im” i “Ya Benaye” slušamo ponajviše orijentale u lijepim melodijskim presjecima, a energična “Our Own Messiah” melodičnog je kontinuiteta s klavijaturističkim interludijem, bas solom i elegantnim bubnjevima. Sedmominutna “Children” jedna je od razvučenijih, ali i mirnijih, tužnijih pjesama, u kojoj u mirnim dijelovima bas u potpunosti dolazi do izražaja, općenito je najraznovrsnija, sa stalnim izmjenama i dopunama solo i zborskog pjevanja, žešćih riffanja, solaža, orkestralija, a obogaćena je završnim akustikama, zborom opernih karakteristika i zviždukanjem.

    Nema nikakve sumnje da je Orphaned Land i u svom petom ‘pokušaju’ napravio fascinantan album, s kojim je (opet) visoko podignuo letvicu, kako u metalu općenito, tako i u orijentalnoj glazbi i pokazao kolika je u biti njezina snaga. Snaga koja spaja naizgled nespojivo. Još kad bi njegova poruka došla do onih koji mogu mijenjati svijet…

    Muziku podržava