Dubioza kolektiv: Poskočice za nezahtjevnu raju

    2917

    Dubioza kolektiv

    Pjesmice za djecu i odrasle

    Datum izdanja: 13.11.2017.

    Izdavač: Menart

    Žanr: Dubstep, Folk, Ska

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Pionirska ft. Helem Nejse
    2. Himna generacije
    3. Pakšu
    4. Treba mi zraka ft. Dino Dvornik
    5. Rijaliti
    6. Autopilot ft. Dino Šaran
    7. Bankomat
    8. Internetska
    9. Domaćica 2.0

    Prema uhodanom principu objave albuma jedan-na-našem-jedan-na-engleskom, Dubiozina osmica otpjevana je, a bome i odsvirana, na ‘našem’ jeziku: “Pjesmice za djecu i odrasle” samim naslovom odzvanja na idealizirane jugoslavenske emisije prema dobrom starom satiričkom peru radišnih Bosanaca.

    Balkanski kotao zapravo neprekidno vrije pa od začinjenosti i žestine vječno inspirativnog teritorija možda su zanimljiviji sastojci kojima se Dubioza kolektiv pozabavila nakon slabašnog “Happy Machinea” objavljenog prošle godine. Nakon dub, reggae i hip hop početaka koji su ih do 2010. izdvajali kao najsvježiji balkanski proizvod, Dubioza kolektiv osmicom se okreće od početaka prema potpunom prigrljavanju mase za raju. Od progresivnih bas solaža, teških bubnjeva i melankoličnih syntheva na perjanici karijere “Filma Ilegal” do generičkog dubstepa sljubljenog s bosanskim (turbo) folkom. Unatoč tome što posljednjih godina ‘kradu šou’ pridruženim saksofonom koji pronosi novu estetiku benda, bend imena deriviranog od riječi ‘dub’ na vrhuncu ga svoje karijere gubi ne bi li što veći broj poklonika prikupio lakim notama prepoznatljivim od Vatikana do Irana, ili barem nepobitno – od Hrvatske do Bugarske.

    Skrillexu slične dionice dubstepa ipak su u prevelikom estetskom kontrastu s parodiranim balkanskim melosom folka i turbo folka da bi se protezale albumom u ovoj mjeri pa bi tako zanimljiva posthumna suradnja s Dinom Dvornikom možda bolje zazvučala u ruhu ‘old skul’ Dubioze kao što je to slučaj u “Autopilotu” s Dinom Šaranom (Letu štuke) – kako rekoše, prvom ljubavnom stvari Dubioze. Momčadijo, de manite se tog dubstepa, ne treba vama to (“Rijaliti”, “Internetska”, “Treba mi zraka”). Naposljetku, što vam je trebao masakr vlastitog klasika “Domaćica” pretvorena u cajka Frankenštajna na bonbonima pored sedativno-opojnog originala? Nota bene, ovo je treća verzija “Domaćice” koja najbolje sažima sukus albuma: frenetična histerija.

    Muziku podržava

    Međutim, Dubioza unatoč tome što se polako gubi u tipičnosti i prosječnosti što su formula za širenje apetita publike za ovaj bend, a potvrdit će to sve veći broj poklonika, ipak i dalje dovoljno intrigantno eksperimentira svojom poetikom da je nećete ni u jednom trenutku htjeti zaobići ili preskočiti. Uvodna “Pionirska” sa sarajevskim radijsko-glazbenim kolektivom Helem Nejse donosi intrigantnu reinterpretaciju balkanske prošlosti i njezinog definiranja otužne sadašnjosti. Uz dječji mješoviti zbor osvrću se na razdoblje tranzicije i kapitalističko-korumpiranog čudovišta što ju je naslijedilo cinično sažimaju kako nas je pohlepa proždrla i iznjedrila monstrume – nas u 21. stoljeću.

    U “Pakšu” kao da nastavljaju premisu kojom predlažu da nepovratnu sjebanost ekonomsko-političkim propadanjem ipak ne pretvorimo u nacije netolerantnih, hejterskih šupaka. Tematizirani konzumerizam tako nas u “Bankomatu” i “Rijalitiju” potiče da sanjamo o svojih 15 minuta slave na velikom ekranu i brzu zaradu: nešto kao nedostižni poduzetnici i političari koji nas vode ali tako da se dopadamo ovcama pred ekranima. Hiperprodukcija ‘zbiljokaza’, silnih Farmi, Big Brothera i X-Factora hrani nas glupošću u kojoj pronalazimo svoj mali predah što nudi olakšanje i popularnost. Naposljetku “Internetskom” pokazuju da nas je konzumeristička hobotnica oplela najviše kroz umrežavanje mrežama i selo spojila s bijelim svijetom a od bijelog sela napravila vašarsku selendru. No i ovo je moglo bez previše hibridnih formi kojima je opet zajednički nazivnik poskakivanje.

    “Pjesmice za djecu i odrasle” dolaze u trenutku najvećeg uspjeha Dubioze kolektiv koja je najviše zaslužila i opravdala svoj veliki međunarodni uspjeh, no album koji je kompilacija poskočica lakih melodija za raju sve više se čini proizvodom, simptomom i/ili posljedicom uspjeha. Mogu li teške i kompleksne zaboravljene stvari poput “Zraka” ili “Oni dolaze” dignuti tisuće ruku i nogu u zrak, poderati grla poput cupkalica iskemijanih od balkanskog melosa folka, frenetičnog ali komercijalnog dubstepa i natruha ska? Ne. No zato lako pamtljive, prozaične tekstove, trube i harmoniku privući će mase koja se ne želi previše zamarati.

    Muziku podržava