Druge strane kalifornijskih blesavca

Weezer je jedan simpatičan bend bez velikih pretenzija s nizom ponekad i blesavih pjesmica čiji zadatak nije osvajanje top ljestvica, već puka zabava vjernih fanova.

Od prvijenca naovamo, bend je sakupio cijeli niz prerada/obrada/b-sideova/neobjavljenih pjesama/rariteta i sličnih snimki, pa su odlučili da bi to bilo dobro objaviti nekad i negdje. Budući da u zadnje vrijeme redovito jednom godišnje izdaju albume, “Death To False Metal” ispao je kao pravi poklon na kraju, 2010., godine.

Iskreno, na njemu nema nekog odmaka od karakterističnog power pop zvuka kojeg bend gaji gotovo dva desetljeća (s povremenim pauzama). Sve pjesme podmazane su velikom radiofoničnošću, zaraznim melodijama, s gotovo pop-gitarskim riffovima i standardnim weezerovskim tekstovima koji ponekad ne govore ni o čemu.

Kao i kod svake kompilacije ovakvog tipa, jasno se vidi zašto su neke pjesme dosad ostale neobjavljene, dok bi neke bezbrižno mogle upasti na bilo koji studijski album.

Pjesme su uzete iz cijelog perioda karijere, a nekako najviše u oči bode posljednja pjesma “Un-Break My Heart” srcedrapateljice Toni Braxton. Dosad su obrađivali sve i svašta, pa je prava šteta što su ovu prosječnu obradu postavili ovdje. Mnogo zanimljiviji miks mi je bio kombinacija MGMT-a i Lady GaGe kojeg su znali svirati na prošlim turnejama.

Kad se čuje pjesma poput “I’m a Robot” koja je gotovo dječje jednostavna, vidi se koliki su Weezer zapravo maheri svog zanata jer s lakoćom mogu ispucati pjesmu na koju će mnogi nesvjesno cupkati nogom. A takvih pjesama u karijeri su se nasnimali…

Meni je jedan od njihovih najboljih rariteta skladba “Starlight” (b-side “Hush Pipea”), pa je prava šteta što se i ona nije našla ovdje, ali to uopće ne umanjuje zanimljivost ovog albuma jer “Death To False Metal” donosi točno ono što se od njih i očekuje, niz prpošnih prvenstveno ljetnih zaljubljivih pjesmica.

Onaj tko dosad nije čuo za njih, a ovim putem se zarazi virusom Weezer, preporučam da uzme neke ranije albume za dodatno štivo, prvenstveno ‘zeleni album’ iz 2001., dok će ostali, vjerujem, mozak na pašu i uživati u “Death To False Metal” kao da je pravi studijski album što Rivers pokušava isfurati.