Drama s drugog planeta

Ted Leonard se u progresivnom svijetu po radoholičarskim navikama polako približava Nealu Morseu i Roine Stoltu.

Ovo mu je u tri godine treći album s trećim različitim bendom (Affector, Spock’s Beard), kojeg je osnovao s Michaelom Harrisom i s kojim se u “Angular Perceptions” premijeri i nije baš nešto dojmljivo predstavio. Novi album donio je i troje novih članova, pa su se tako Tedu i Michaelu pridružili Enchantov klavijaturist Bill Jenkins, zatim basist Jeff Plant i bubnjar Mike Haid ((David T. Chastain, Joe Stump).

Kakav su te promjene imale utjecaj na glazbu benda ne možemo i ne želimo tvrditi sa sigurnošću jer su Ted i Michael ostali glavni kompozitori, no ovo je u svakom slučaju raznovrsniji, kombinatorniji, konstruktivniji i zanimljiviji album, s puno bogatijim soundom od svog prethodnika. Rijetko se događa da je drugi album bolji od prvog, ali eto, i toga ima. Doduše, moglo bi se reći da tako nešto i nije bilo preteško za izvesti, ali opet, moglo je ispasti i drukčije. “Psykerion” je konceptualna priča smještena između sci-fi i ljudske drame, koja u glazbenim okvirima kombinira progresivni metal i rock sa jazzom i fusionom uz jaku neodramatičarsku atmosferu.Šezdeset i četiri minute raspoređene su na način da je prva polovica naslova kraćeg trajanja s više melodijskih kontinuiteta i manje strukturalnih zavrzlama, ali zato nešto više teatralnosti, pogotovo među instrumentalijama, i više je okrenuta rocku, dok su u drugoj polovici, na koju otpada 2/3 ukupnog trajanja, konstrukcijski otvoreniji i svirački zahtjevniji naslovi s raširenijim ritmičkim figurama. Vokali Teda Leonarda uobičajeno su koncentrirani, ugodni, s jako lijepim tonalitetima, dosta raznovrsnosti nailazimo u gitarskim izvedbama, koje šaraju od opuštajuće mekanih, pa do teških, tvrdih i mračnih, prije svega u riffičnim, ali i u solističkim istupima, dok klavijature kombiniraju atmosfersko-podupirajući sa liderskim neoklasičarskim soundom.

Bubnjanje je tipično progresivno, stasito, katkad predvidljivo, s hrpetinom prijelaza, koji se uvijek ne uklapaju na mjesta u koja su uvršteni, vrlo su ugodna i relaksirajuće jazzerska poigravanja basom, a emotivniju stranu izdanja naglašavaju akustični dijelovi. Rekosmo već da je prvi dio albuma kraći, a iz njega izdvajamo dramaturške instrumentale “Inceptus” i “Exodus“, s isijavajućom space atmosferom, “Psykerion: The Question” je melodična stvar sa čvrstim gitarama i akustikama, koje, zajedno s klavijaturama obilježavaju i “In The Words of Avakus“.

Ambijentalnijim instrumentalom s jazzy uplivima, “The Black Hole Lounge“, te gitarski/vokalno energičnijom “Circuits of ODD” dolazi se do polovine naslova, a u drugi dio uvodi osam i pol minutna “Behind The Eyes of Ikk“, i to početnim sampleiranjem, te lijepim smekšanim riffoa i solom, neoprogresivnim klavijaturama, te kombinacijom obzirnijeg i tvrđeg bubnja i jazzy basa.

Među himničnije, poletnije i osvježenije rockerske pjesme u tom se dijelu ubrajaju “Isle of Bizen“, s uvodom uz šum mora, sivijom atmosferom podebljanom akustikama i klavijaturama, zatim dramatičniji instrumental “Xyrethius II” s razvučenim mračnim solom i potmurenim basom, te otužna prog-rock balada “Recoil“, koja kombinira sjetne akustike i violinu na početku i žešće ritmove sa energičnijim ritmovima u nastavku.

“Transcend” je sa svojih preko devet i pol minuta najduža pjesma i sukladno tome je poliritmična, kombinira teže metalne i blaže rockerske ritmove s naglašenijim solo ulogama svakog od instrumenta i više modulacija u vokalnim izvedbama. Prog metalizirani instrumental “Planet Qwinkle” i mirnija pjesma “Inner Peace” privode kraju ovaj zanimljiv i donekle zavodljiv album.

Koji u svojoj suštini nije ponudio bitnije odmake od progresivne glazbe, ali zbog u uvodu spomenutih karakteristika, može ga se svrstati među zahvalnija progesivna izdanja ove godine. A konkurencije nije da nema i nije da je neće biti.