Drake “Certified Lover Boy”: Karijera koja ne ovisi o albumima

Postoji li scenarij u kojem bi se višestruko preslušavanje loše glazbe te naknadno pisanje recenzija u korist web portala smatralo prisilnim radom za kojeg bi se mogla dobiti poveća odšteta? Ne, a? Ok, onda nema druge! Drake je svjetski popularan kanadski reper; vjerojatno najveći izvođač suvremenog hip-hopa. Mogao bi, ali mislim da je suvišno išta napisati o njegovim prijašnjim pobjedama (kvalitetnim projektima i srušenim rekordima) te brojnim neuspjesima – svi već sve znamo. Neka summa summarum bila bi da se čovjek vinuo do nepredvidivih visina zahvaljujući pumpanjem ranijih izdanja pop senzibilitetom i neosporivim ‘vibeom’, dok je posljednjih pola desetljeća potrošio na marketinškoj mužnji navedenog bez namjere za kreativnim (ili ikakvim) napredovanjem. I tako, album nakon albuma, tejp nakon tejpa, Drake stoji na mjestu. Nakon ovog genijalnog uvoda napokon dolazimo do novog, ‘scrolling down’ Instagram soundtracka – “Certified Lover Boy“.

Prethodni mixtape “Dark Lane Demo Tapes“ bio je usredotočeniji od određenih prethodnika (iako se radilo o kolekciji otpadaka), no neuklonjiv dojam lijenosti te nedovršena priroda (uz ostale tehničke pogreške) od njega su učinili formu nesputane nebitnosti. Nakon takvog rada bilo mi je poprilično čudno što smo na pravi album morali čekati više od godinu dana (čak tri od nadutog “Scorpion“). Bilo je tu odgađanja, cringe promocije, svakodnevnog brijanja srca u frizuru te lažnog/uvjerljivog sukoba s Kanyeom – zapravo datum izlaska proizvoda potvrđen je u danima koji su prethodili “DONDI“. Koliko god cijela ta predstava bila spontana ili pak na drugu stranu granično smiješna (omot će u budućnosti krasiti ‘pokušaj se ne nasmijati’ izazove), ono presudno je sadržaj unutar ciljano humorističnog paketa – jer realno memovi mogu prodati sve! Pa kakav je na kraju “CLB“?

Hm, prvi dojmovi bili su izrazito jadni – ono, bilo je fizički teško izdržati 90 minuta neupečatljivih zvučnih podražaja. Nakon prvog izlaganja muzici bio sam uvjeren kako se radi o dosadnom, lijenom, ispraznom, jednodimenzionalnom, monokromnom, beživotnom produktu bez traga adekvatne supstancije, generalnog koncepta ili stilske povezanosti. No, od tog trenutka pošlo je tjedan dana fokusiranog slušanja – dovoljno da počnem cijeniti prisutnu prostornost i prateće nijanse. Lol, ne – “Certified Lover Boy“ potpuno je smeće! Isuse, koliko je puta ta ploča perpetualno započinjala svoje baljezganje u tom periodu? Posljedica sličnog ponašanja je sporadično uvažavanje pokojih produkcijskih odluka, solidno napisanih stihova te zavodljivo glupih momenata – takvi su ostali izgubljeni u opustošenom okolišu poput duša koje obitavaju u Danteovom Limbu. Poanta priče je kako bi si trebao početi vjerovati, a ne preispitivati dojam u dvadesetak navrata.

Album sadržava dvadeset i jednu pjesmu, od čega brojne bezrazložno prelaze prag od 5 do 6 minuta – ovakav Drake ne zaslužuje dugotrajniju pažnju dok neobazrivo diktira odlomke osrednjih ostvarenja u mikrofon. Usporedno s time, već sam spomenuo kako se na kompilaciji nalazi ponešto svijetlih bljesaka koje je vrijedno izdvojiti. Postoji važna napomena oko tih ‘dobrih’ stvari – vrhunaca na “CLB“ ima premalo te su prečesto tihi i nedovoljno značajni. Djelo započinje dosta snažno sa “Champagne Poetry“ – produkcija je svečana i iskreno lijepa, odabrani sampleovi divno su inkorporirani u konačan miks te stihovi bivaju efektni. “Papi’s Home“ korektno nastavlja početni niz, dok se “Fair Trade“ može pohvaliti najboljim pripjevom cijelog projekta. Također, Travisov doprinos na skladbi istovremeno je dosadan i zanimljiv, a sam Drakeov nastup rastura.

“Way 2 Sexy“ jedna je od najgorih pjesama cijele godine, ali u nekoj alternativnoj stvarnosti sav taj cringe postaje neodoljivim. Postoji određena razina samosvijesti i sprdnje koje je uvelike zanimljivija od većine materijala na ostatku ploče – čak se i promotivni koraci te omot uklapaju u konceptualnu zamisao. Nadalje, “Yebba’s Heartbreak“ pronalazi ljepotu u jednostavnosti klavirske svirke i nježnom vokalu gosta, “No Friends In The Industry“ te “You Only Live Twice“ rijetki su bangeri, dok je “7am On Bridle Path“ privlačna u površnom kontekstu svađe s Westom. Dakle, iz mora mogućnosti istaknuo sam 8 pozitivnih kompozicija od kojih je “Way 2 Sexy“ dobra u nekom paralelnom svijetu, “No Friends In The Industry“ spašena instrumentalnom komponentom koja budi iz sna izazvanog ostatkom ploče (inače izuzetno djetinjasta izložba taštine), dok “7am On Bridle Path“ zadovoljava površne tabloidne interese.

Mogao bi tu pridodati “Race My Mind“ pošto se ne radi o uvredljivom momentu, štoviše poprilično je divan, ali nije u tome bit. “Certified Lover Boy“ nije katastrofalan u tradicionalnom poimanju riječi tj. ne radi se o neslušljivom projektu nekog outsider glazbenika već o praznom, emocionalno nedorečenom, repetitivnom i nezrelom djelu pojedinca koji u posljednjih pet godina umnaža istu pjesmu (tematski, stilski) kroz nekoliko era; izdanja – na “Views“ je pokrenut opisani trend. Zašto bi u formatu recenzije hvalio njegove poslovne uspjehe i formule kad je ono bitno (kreativnost, sazrijevanje, progresija, istraživanje…) potpuno odsutno. Što se tiče samog albuma, ovaj jednostavno ne daje izjavu! Mislim, realno Drake gotovo nikad ne daje muzičke izjave! Sad, tko je fan recentne diskografije dotičnog ima moje razumijevanje. Na njoj je zastupljena određena toplina i udobnost (nešto poznato od čega se ne želi odvojiti), no usporedno smatram da bi isti trebali napraviti COVID-19 testove pošto je nedostatak ukusa jedan od prevalentnih simptoma.

Zaboravio sam prethodno pohvaliti Lil Waynea i Rick Rossa na “You Only Live Twice“ (upravo mi je ponovno došla pred uši), ali to je vjerojatno zadnja lijepa riječ koja mi je ostala. Ponovno, “CLB“ kao takav ne zvuči nepopravljivo loš, samo postoji jak osjećaj da smo sve nazočno čuli više puta (u boljem ruhu). Ništa ovdje se bitno ne razlikuje od materijala na “Dark Lane Demo Tapes“, “Scorpion“, “More Life“ pa ni “Views“ – osim toga što je dosadnije (+ ne posjeduje neupitne hitove). Pjesama ima previše te su simultano preduge – rado bih rekao kako bi ovo bilo kvalitetnije djelo da su neke skladbe uklonjene, ali iskreno nema kompozicija koje su osjetno bolje da zaslužuju ostati na račun drugih. Uzrok zatečenom stanju upravo je Drake tj. njegovo pisanje.

Većina ploče govori ili o Drakeovim besmislenim vezama s neimenovanim ženama u koje se naizgled upušta samo zato što mu je dosadno ili o njegovom položaju na vrhu industrije – obje teme kao da su obrađene od strane pojedinca s emocionalnom zrelošću kakvog adolescenta. Čak su i međuljudski odnosi svedeni na klišeje prisutne u teen komedijama ranih dvijetisućitih. Koliko lijen moraš biti tj. koliko malo napora si spreman uložiti u svoj proizvod; vlastitu ostavštinu – zapanjujuće niski ulozi. Moglo bi se ući u diskusiju ako je “CLB“ autorov najgori studijski snimak najviše jer je ogroman komad materijala potpuno zaboravljiv i nebitan. Sve se preljeva u gustu masu zvuka. Teško je razaznati skladbu od skladbe – cijede se jedna u drugu uz minimalne oscilacije obilježja. U jednom se trenu muzika samo poistovjeti s bijelom bukom. Upravo zato volim “Way 2 Sexy“ – usprkos svim manjkavostima tu sam barem svjestan života; osjećam nešto.

Pročitao sam negdje kako je “Certified Lover Boy“ ekvivalentan onom kanalu na YouTubeu koji neprestano pušta ambijentalnu glazbu za pomoć pri učenju – savršen opis. Ja bi čak stao u obranu našeg protagonista, naslova i atmosfere kompilacije. Ovaj proizvod savršen je za j***nje! Taman ga pustiš na donekle niskoj glasnoći radi opuštanja i stvaranja dojma, a onda na njega zaboraviš minutu nakon jer imaš pametnijeg posla. Ali ‘ajmo završiti tekst na ozbiljnoj noti. Drake nema razloga za stvaranjem tematski jakog albuma – karijera mu o tome ne ovisi. On je sposoban kreirati odličan produkt (već je to činio), ali prioriteti očigledno tu ne leže. Publiku ima, a davno je otkrio da će mu ista k**ac popušiti bez prigovora. Uz lijeno pisanje i osrednje vokalne izvedbe, nema novih ideja ili inovacije – potpuni nedostatak kreativnosti/pažnje prema detaljima.

“Certified Lover Boy“ zadovoljava samo kad se ne njega ne obraća pažnja; kad svira negdje u pozadini dok obavljamo bilo kakav zadatak. Glazba je dovoljno ugodna i neupečatljiva da poprilično uspješno održava zatupljujuće hipnotički efekt. Izlaskom iz transa (obraćanjem pozornosti na muziku) cjelina se jednostavno urušava. U konačnosti, ovo je velika praznina – čini se kako niti jedna pjesma ne obrađuje relevantnu temu šireg dosega (sve je toliko ograničeno trenutkom). Tekstovi su neodređeni i banalni, nedostaje narativna komponenta, a neprestano se ponavljaju iste plitke teme. Slična stvar događa se s produkcijom/instrumentacijom. “CLB“ lebdi eterom, izgubljen u prostoru i vremenu, neobuzdan nužnim konceptom koji bi sve prisutno povezao u koherentan i kredibilni model. Čekanje je bilo dugo, hype ogroman – i što imamo na kraju svega? Ništa, apsolutno ništa!