Draconian i dalje emocionalan, sjetan tužan i – dobar

Norveška skupina Draconian dosad se nije uspjela izboriti za ‘prvu gothic’ ligu, bez obzira što uredno, po mišljenju mnogih, snima vrlo dobre albume. Sumnjam da će joj to uspjeti i nakon “Turning Season Within“, iako je i po četvrti put napravila sasvim solidan materijal. Čak možda i više od toga.

Fini je to i krasan, uhu ugodan, slušljiv album s dosta melodija po svim strukturalnim dijelovima. Ne i veselijoj, optimističnijoj duši, pa treba upozoriti da ljubitelji muzike koji očekuju da im podigne razinu adrenalina ne bi trebali ovo previše slušati, jer čisto sumnjam da će im se svidjeti.

Zato će se onima manje optimističnim, ralističnijim, vjerojatno posebno dopasti u kompletu, ali i, uz sve ostalo, jako lijepo, osjećajno, depresivno i melankolično, skoro pa bih rekao i ‘patničko’, Lisino pjevanje. Kojemu se ‘suprotstavlja’ Andersov gunđavo/polurežeći, a na momente i vrišteći vokal, u čemu mu pomaže Paul Kuhr, inače pjevač skupine Novembers Doom.

A baš druga riječ imena spomenutog benda drugi je dio opisa ovog albuma, čiji bi najkraći, najjasniji, a po meni i najtočniji opis bio gothic doom metal sa jasnim utjecajima dark rocka.

Atmosferski je ovo dakle dosta ‘tmurno’, depresivno izdanje, koje ponegdje prelazi u black sfere, a čuje se tu i tamo kakav folk ‘feeling’. No generalno najviše ima utjecaja gothica i dooma.

Gitare imaju ‘crunchy’, čvrsti zvuk, i, mada su većinom spore, nisu pretrome i preniske, pa su, iako s dosta utjecaja dooma, dosta tečne, melodiozne, s ne baš previše atonalija u svojem izričaju. Melankolični ugođaj pojačavaju i povremene akustične gitare i, naročito, piano, te gudački aranžmani, koji su svoj svojoj ‘raskoši’ zabljesnuli u završnom instrumentalu “September Ashes“.

Također, tu su i tugaljivi tekstovi, u kojima dominiraju krajnje nevesele teme vezane uz nesretne ljubavi, sažaljenje, smrt i tome slično.

Možda će ovaj album nekome drugome i biti premonoton, prespor, nezanimljiv, no mislim da bi pjesme poput “Seasons Apart“, s tutnjajućim, dubokim basevima, solo i duplim female pjevanjem, heavy riffovima i otužnim pianom ili pak ‘doomu’ nagnuta, jako spora “Morphine Cloud“, mogle naći put do publike koja ‘podržava’ ovu vrstu muzike.

Njoj će se album vrlo vjerojatno svidjeti, a i meni se, gledajući ga iz potpuno neutralnog kuta, čini dosta dobrim. Njime je ponovno Draconian potvrdio ono što je najavljeno u uvodnom obraćanju. Da se radi o kvalitetnom bendu, koji, iako već i je, ima još štošta za reći na gothic sceni.