Došli freakovi na svoje…

    2248

    Devendra Banhart

    Cripple Crow

    Datum izdanja: 13.09.2005.

    Izdavač: XL Rec. / Dallas Records

    Žanr: Alternative, Folk

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Now That I Know
    2. Santa Maria Da Feira
    3. Heard Somebody Say
    4. Long Haired Child
    5. Lazy Butterfly
    6. Quedate Luna
    7. Queen Bee
    8. I Feel Just Like A Child
    9. Some People Ride The Wave
    10. The Beatles
    11. Dragonflies
    12. Cripple Crow
    13. Inaniel
    14. Hey Mama Wolf
    15. Hows About Tellin’ A Story
    16. Chinese Children
    17. Sawkill River
    18. I Love That Man
    19. Luna De Margarita
    20. Korean Dogwood
    21. Little Boys
    22. Anchor

    Kad pomislite da je u glazbenom stvaralaštvu sve već odavno poznato, da postoje određeni kriteriji po kojima se svrstavaju izvođači, upravo tada dogodi se 21-godišnji Devendra Banhart, jedan od zlatnih dragulja indie-rocka, zbog kojeg se ekspresno oformio posve novi glazbeni žanr – freak-folk. A kako samo ime kaže, folk freakovi bili bi folk kantautori, osobenjaci, ekscentrici s neodoljivim šarmom i, naravno, kvalitetnim pjesmama.

    Prije tri godine, kad je objavio svoj prvi album dugačka naziva “Oh Me Oh My… The Way The Sun Goes By The Setting Dogs Are Dreaming Lovesongs Of The Christmas Spirit” u potpunosti snimljen u improviziranom kućnom studiju (uz pomoć telefonske sekretarice) u lo-fi tehnici (dakle, sa svim pucketanjima, šumovima, bez dorade i sl.), Devendra Banhart polučio je iznimno dobre reakcije kad je njegov prvijenac, u nakladi Young God Recordsa, ugledao svjetlo dana.

    Za drugi album “Rejoicing In The Hands” (2004.) otimali su se najveći nakladnici, no ugovor je potpisan s XL Recordingsom, pod čijom je etiketom do kraja godine objavio i treći album “Nino Rojo”.

    Njegov četvrti album “Cripple Crow” prvi je album koji je profesionalno izmiksan i obrađen u studiju (i to u Woodstocku), stoga se odmah na početku stječe dojam kako više nismo, kao na prethodnim albumima, Devandrini bliski prijatelji koji sjede u njegovom dnevnom boravku dok on snima pjesme (nema karakterističnog “1, 2, 3, 4” brojanja prije svake pjesme), već konzumenti jednog dalekog i nedodirljivog glazbenika.

    Muziku podržava

    I dok je na prijašnjim albumima Devendra pjesme snimao sam, samo uz pratnju gitare, na ovom albumu našli su se i neki drugi instrumenti (električne gitare, trube, klavir, bubnjevi…) i neki drugi freakovi (“The Family” kako ih on zove, a u stvarnosti putujući hippie bend koji se ne boji, premda sluša Donovana, zasvirati rock ‘n’ roll), a koliko ih je bilo pogledajte na omotnici albuma (koja pak neodoljivo podsjeća na onu The Beatlesa “Sgt. Peppers Lonely Hearts Club Band”, ali zalutale iz Zone sumraka), no izgleda da se usamljeni ekscentrik ipak nije najbolje snašao u takvom okruženju.

    Naime, problem albuma je kvantitet pjesama – ukupno ih je 22 (i još k tome, skrivena bonus pjesma) i, htjeli-ne htjeli, nakon nekog vremena raznovrsnost pjesama pokvari užitak slušanja. Istina, većina pjesama je zaista prelijepa – uvodna “Now That I Know” s gitarom i gudačkim aranžmanima odmah s prvim taktovima podsjetit će vas na Nick Drakea – no nemoguće ih je zavoljeti sve odjednom i postoji velika mogućnost da se početna oduševljenost ubrzo pretvori u dosadu.

    Santa Maria Da Feira“, “Quedateluna“, “Inaniel” i “Luna De Margarita” (cover Simona Diaza), otpjevane na španjolskom, vraćaju nas njegovim latino korijenima (rođen je u Venezueli) podsjećajući na Gilberta Gilla.

    Pjesme koje ga prikazuju u pravom svjetlu su “Chinese Children“, luđačka petominutna blues-rock zafrkancija, “Little Boys” odrađena u rock stilu 50-tih, koju sam preslušao najviše puta i koja me svojim stihovima natjerala da se svaki put zapitam WTF? (naime, Banhart pjesmu pjeva iz perspektive shizofreničnog hermafrodita kojem je najveća želja vjenčati se za nekog mladog dečka), te svakako pjesma “The Beatles” kao tribute najvećima, uz genijalan stih “Paul McCartney and Ringo Starr are only Beatles in the world” (da bi nakon tog podsjetnika nastavila u posve očekivano kubanskom ritmu).

    I Feel Just Like A Child” neodoljivo podsjeća na Dylanovo slaganje stihova iz sredine šezdesetih, reagge-blues u maniri Led Zeppelinna – “Long Haired Child” tužna je priča o ćelavosti u zimskim danima, “Some People Ride The Wave” pjesma je kabaretskog stila, “Lazy Butterfly” i “Queen Bee” podsjećaju na njegovu fascinaciju životinjama, no da bi se zaista opisalo stvaralaštvo Devendre Banharta potrebno je izmisliti nove riječi, baš kao što su ih izmišljali za stvaralaštvo Boba Dylana i Davida Bowieja godinama prije Banhartinog rođenja.

    “Cripple Crow” nije album koji će vas osvojiti na prvo slušanje, treba proći dosta vremena, ali ako mu pružite priliku, prepolovite pjesme na dva slušanja, a još uz to volite ‘pomaknuti’ pogled na svijet, uživat ćete u svakoj minuti nestrpljivo iščekujući iduću pjesmu.

    Muziku podržava