Dosadni ćelavac zbilja zna pos’o

Taj Moby mi je oduvijek bio čudan lik, ali njegova glazba uvijek je imala nešto u sebi. Nisam nikad bio veliki fan tog čovjeka, ali bilo je teško reći da mu glazba koju stvara ne valja. Čovjek mi se uvijek činio kao neki depresivni darker ‘kojeg nitko ne voli, a on sve voli’ i, osim svojeg istupanja protiv politike Georgea Busha (koje mi se zadnje vrijeme sve više i više čini kao ulaznica svih Amerikancima za ostali dio svijeta i velika humanističko-kozmopolitska reklama), nije se ničime isticao.

Snimio je apsolutno svakakvih albuma, a do nas je uspio doprijeti s nekoliko zadnjih electro-akustičnih opuštenih uradaka. I onda, sa svojih 40-ak godina izda live DVD. I iživcira me… U pozitivnom smislu.

Album “Hotel” nije postigao onakvu medijsku pompu kao “Play” i “18”, ali je iznjedrio poneki hit i pokazao mu da je već zbilja vrijedan da sve skupa pokuša ugurati na nekakvo izdanje. Koncerti su mu, na prvi pogled, doista nezamislivi zbog njegovog žanrovskog šaranja, ali gad je uspio. Zbilja je uspio! Na pozornici se je pojavio onako hladan, kakav i je, i sve započeo s dobrim pjesmuljcima “Find My Baby” i “Raining Again“, te jako usporenom i mrtvom verzijom “Natural Blues“.

Logično je da je naglasak stavio na zadnje albume, pa je “In My Heart” s techo ritmom vjerojatno najbolji i najupečatljiviji primjerak izdanja “18”, a pjesma “Go” je onaj dio Mobyjeve karijere koji je opisao kao vrijeme kada je snimio svoju prvu pjesmu. Upotpunjena s temom iz “Twin Peaksa” odlično zvuči i nudi priliku oko 5000 posjetitelja da se ekstatično rasplešu i vide Mobyja u ulozi koja ne potpomaže puno cijelom zvuku, već se više igra plesača, vođe i autora svih pjesama.

Pokraj njega treba odati počast odličnoj pjevačici Lauri Dawn koja je definitivno iznijela veliki dio cijelog spektakla. Posebno na pjesmama “Temptation” od New Order i na afrički bubnjarskoj “Next Is The E” iz daleke ’92 godine.

Takvo skakanje s novijih snenih pjesama kao “Porcelain” i “Why Does My Heart Feel So Bad“, preko punkerske “That’s When I Reach For My Revolver” iz 1997. na techno plesne “Very” ili nabrijanu peglaonu u stilu Prodigyja “Feeling So Real” odlično je ukomponirao i cijeli set zvuči kaotično, ali i logično. Napravio je odličan presjek cijele karijere i najbolje moguće ga prikazao u živo s cijelim bendom koji je obavio odličan posao (gitarist je čak imao i ulogu frontmana na obradi “Break On Through” od The Doors).

Nekoliko pjesama nelogično su stavljene kao bonus materijal iako su s istog koncerta, a svi spotovi s albuma “Hotel” ovdje su samo kako bi upotpunile sliku. Malo mjesta što je ostalo na discu još je prekriveno kratkim filmičima s turneje.

Bonus ovom DVD izdanju napokon nije audio verzija istog koncerta na CD-u, već pjesme sa zadnjeg albuma u svakojakim remix verzijama. Nema kod njih puno filozofije, jer su to mixevi na kakve smo često navikli. Dosta izmesarene pjesme u nekim preelektroniziranim verzijama za klupske potrebe. Ništa posebno, ali defitnitivno pokazatelj da je Moby još uvijek poželjan na plesnim podijima.

I što na kraju reći? Već duže vrijeme si radim nekakvu selekciju bendova, izvođača i pjevača, jer više zbilja ništa ne stignem poslušati onako za svoj gušt. I onda se pojave ti neki ljudi ili bendovi koji svojim DVD koncertnim izdanjima poberu puno više mojih simpatija nego svojim albumima.

I što da ja onda radim? Ignorirati ih više ne mogu, mogu sam biti ljut što je ovaj DVD ovako dobar. Vi koji Mobyja znate u dušu, niste valjda ni sumnjali u to…