Dosadna blues vježbenica

Teško mi je pisati negativnu kritiku za album domaćeg izvođača s obzirom da je naša glazbena scena ionako siromašna kvalitetnim radovima, no Goluban mi svojim novim izdanjem jednostavno nije dao izbora.

Ono što albumu “Blow Junkie” najviše smeta jest manjak spontanosti i one prljavosti, divljine kakvu možemo čuti kod Howlin Wolfa, Waitsa i ostalih blues velikana, no i manje poznatih, mlađih izvođača kao što je C.W. Stoneking.Umjesto da nam podari nešto takvo, Goluban nam nudi dosadnu blues vježbenicu od 16 neupečatljivih stvari koje zvuče prazno i sve samo ne autentično. Gdje su nestali vrckavost i humor s albuma “Med bregi” ili “Zagorje Blues“? Odgovor vjerojatno leži u napuštanju cijele te zagorske priče i kombinacije popevki sa zvukom iz delte Mississipija i ambiciji da se slušateljima demonstrira nešto novo.

Nije to nelogičan ili glup potez, no na njega Goluban očito još nije spreman. Njegove vokalne sposobnosti oduvijek su bile ograničene i upravo je prijašnji pristup kroz zabavne obrade tradicionalnih pjesama (“Išel budem f kleticu”) poslužio kao odlična kamuflaža tog hendikepa. Ovaj album upravo ističe te nedostatke.

“Naj me farbati, Tomek” rekli bi mu Zagorci čije se baštine ovaj glazbenik prerano odrekao, stvorivši šablonski oformljen album na kojem većina pjesama djeluje poput amaterskih blues/rock pokušaja iz garaže nekog entuzijasta. Najbolji je primjer toga “Blues for Mother Earth“, pjesma koja me svojim stihoklepstvom podsjeća na pretenciozno, a u isti mah nevješto piskaranje nekog 13-godišnjaka koji je kao temu za školsku zadaćnicu izabrao himnu za spas svijeta.

Jedini svjetli trenutak albuma je najavni singl “Gambler’s Blues“, gdje me laganim country bluesom i načinom pjevanja Goluban na trenutke podsjetio na film “Crazy Heart” s legendarnim Jeffom Bridgesom u glavnoj ulozi. No, to nije ni iz daleka dovoljno za barem prosječan album.

Tekst: Tino Friščić