Don’t Go: Lakoća stvaranja u neizvjesnim vremenima

Nina Jukić i Alexander Forstner nisu samo životni partneri nego i glazbeni duo koji se predstavio s “Dark Country” EP iz 2016. godine koji je bio samizdat. Par živi u Beču već nekoliko godina a nedavno su dobili i kćerku. Navodim ove podatke iz privatnog života jer su vezani uz stvaranje debitantskoga albuma “Jasmine”. Nina i Alexander, odnosno Don’t Go radili su na ovom albumu dvije i pol godine, dakle, za vrijeme pandemije, cijelo vrijeme Ninine trudnoće i dolaska kćerkice na svijet. Sve te okolnosti razlog su zašto je “Jasmine” toliko dugo nastajao, no svakako se isplatilo jer je bilo vremena za rad na detaljima i nijansama u zvuku i tekstovima. Producentica albuma Sophie Lindinger napravila je odličan posao u balansiranju zvuka koji je šarolik i temeljen na loopovima i sampleovima. Jezgra elektro popa fino je usklađena s Nininim toplim i nježnim vokalom te instrumentima poput klavira, saksofona i bubnjeva. Za razliku od “Dark Country” Jasmine zvuči više pop i modernije, s utjecajima suvremene elektronike i dream popa. Album je izišao na bečkoj etiketi Seayou Records.

Tematski je album orijentiran oko budističke filozofije, ideja prolaznosti, fluidnosti i promjene. Tako i tekstovi govore o melankoliji, usamljenosti, vremenu, potrebi da se misli manje, prepuštanju i pronalaženju svoga mjesta u svijetu. S druge strane, prisutna je i potreba za pozitivnim emocijama i lakoći življenja, nadi i pokazivanju osmijeha pred svim nedaćama. Upravo ta podvojenost melankolije i nade nosi album i što se tiče zvuka. Koliko god da su aranžmani ponekad kompleksni i eksperimentalni, tu su i toplina i jednostavnost koji idu ruku pod ruku s vokalom koji nosi cijeli album. I naslovnica albuma sugerira podvojenost. Krevet u bojama sive i roze sugerira udobnost i nježnost, ali istovremeno i tjeskobu i letargiju. Autorica je austrijska umjetnica Olena Newkryta. Pastelne boje odgovaraju teksturi samoga albuma koji je nježan i topao te melankoličan i suptilno tjeskoban istovremeno. Stanovita lepršavost, prozračnost i lakoća prvi su dojmovi koje album ostavlja. Čak i u numerama poput “Think Less”, koja završava s free jazz solom, i “The Facts Of Life” s bubnjevima. Potonja je hommage Radiohedovoj “Fitter Happier”.

Album otvara “Prelude” u kojoj se, između ostaloga, može čuti i kućna snimka četveromjesečne kćeri Alme kako svira akustičnu gitaru. Intimnost takvog trenutka proteže se kroz ostale numere u kojima Nina kao da dijeli savjete najboljoj prijateljici ili samoj sebi. All my idols have fallen / I have no one to look up to čujemo u “Deep”, u kojoj loopovi imaju gotovo hipnotizirajući učinak svojom repetitivnošću. “Think Less” koristi sampleove i također je repetitivna, s jednostavnim tekstom. Kontrast intenzivne elektronike i toplog vokala najizraženiji je na ovoj numeri. “Flow” je nošena klavijaturama, kao i “What If”. “Poput Svile” jedina je na hrvatskom jeziku, intimna balada u kojoj je iskazana teška emocija na najjednostavniji način, što je svakako spisateljski talent Nine Jukić. “Maybe We’re Just Getting Younger” bila je prvi single s albuma i hitoidnija je od ostalih te najviše podsjeća na numere suvremenog elektro popa.

Album zatvara naslovna “Jasmine” sa stihovima Beyond me, Beyond us, Beyond it all / We will never know. Neizvjesnost, tjeskoba, strah pred promjenama ali i prihvaćanje svih tih emocija utkano je u ovaj album. Njegova jednostavnost i toplina, usprkos eksperimentalnom zvuku na kraju donosi želju da ga slušate ili sklupčani u krevetu, ili u vožnji prema nepoznatom. Funkcionira u oba slučaja.