Kanye West “DONDA”: Božanstvena komedija

Kanye West! Pisati o njemu i njegovoj diskografiji strahovito je zamoran posao – zacijelo ne iz razloga kojeg većina očekuje. Govorimo o jednom od najuglednijih te najinovativnijih umjetnika u modernoj kulturi; osobi čiji je kreativni doseg objektivno nemjerljiv i teško usporediv. Pokraj činjenice da je ranijim izdanjima (“Higher education trilogy“ ili “College trilogy“) s OutKastom, vratio kredibilnost alternativnom hip hopu, kasniji su mu projekti izravno utjecali na transformaciju suvremenog glazbenog krajolika. Albumi poput “808s & Heartbreak“ i “Yeezus“ efektivno su promijenili tijek kretanja mainstreama, od odabira soničnih paleta, produkcijskih i estetskih odluka, konceptualnosti te tematskih rješenja i predmeta pisanja, dok su ostali bili ili izrazito dobro kritički prihvaćeni (“MBDTF“ smatra se među najboljim ostvarenjima generacije) ili su gurnuli eksperimentaciju preko granice zdrave ambicioznosti (“TLOP“, “DONDA”).

Nezahvalno je sličnim realizacijama pristupiti površno; prosto reći da je nešto dobro ili loše – nužno je pokušati razumjeti uzroke koji upravljaju donesenim odlukama i u njima naći smisao. Neću ulaziti u dodatne nebuloze, ali za primjer mogu dati dva primjera iz 2016. godine – prethodno spomenuti Westov “The Life of Pablo“, kao i Bowiejev “★“. Kroz muziku, oba autora pristupila su vlastitom motivu (život/smrt) na jedinstveno poremećen i predivan način, posljedično stvorivši djela koja su u čitavoj svojoj složenosti bila razumljiva na osnovnoj razini. Takvu je smisao/složenost ponekad zahtjevno opisati, a kad je moguće isto može postati zamorno. Navedeno je itekako primjenjivo u kontekstu novog Kanyeovog albuma “DONDA“ – teško preglednog, naizgled uneređenog, kompliciranog remek-djela.

Kao i na drugim projektima, West prikazuje detaljan autoportret mentalnog/socijalnog stanja kroz preuveličan segment vlastite osobnosti ili putem fantastične priče koja simbolički oslikava konflikt i put k njegovom rješenju (često dolazi do njihovih ispreplitanja). Iako je predočena formula neupitna (nadalje, rad je podijeljen u trećine poput ostalih albuma), ovog je puta ikonografija posvećena reinterpretaciji jednog povijesno važnog epskog spjeva (o tome malo kasnije). Prije ulaska u pisanje koje bi neki nazvali čistom dubiozom, bitno je izložiti neke inicijalne dojmove i očekivanja. Dakle, nakon mjeseci čekanja (čak godinu dana) “DONDA“ je napokon ovdje! Već od prvog slušanja bilo je jasno kako se radi o pothvatu veoma visokih aspiracija – najotmjenija i (vjerojatno) najambicioznija komponenta umjetnikovog opusa. U centru svega stavljeno je ime Kanyeove pokojne majke, profesorice Donde West, što je očekivanja podiglo za razinu.

S obzirom na utjecaje nije zapanjujuće što je “DONDA“ iznimno dug proizvod – ploča teče tek nešto manje od dva sata (ako isključimo alternativne verzije trajanje se spušta na prihvatljivijih devedesetak minuta). Duži raspon slično konceptualnih ostvarenja generalno mi ne predstavlja problem ukoliko je zaslužen/potkrijepljen narativnošću i gradnjom svijeta – oba zahtjeva ovdje su ispunjena. Gledajući pomnije, kompilacija ne sadržava nužno previše pjesama (uz zanemarivanje dodatnih verzija, uklonio bi tek nekolicinu), ali postoji osjećaj da određen broj njih nije dorađen (“Keep My Spirit Alive“, “Tell The Vision“) ili se sastoji od dijelova koji ih nepotrebno produljuju (“Pure Souls“). Većina izdvojenih skladbi čak su poprilično dobre, no zašto je kraj “Pure Souls“ toliko prolongiran (miks također ne zadovoljava)? Prilikom početnog urona zabrinula me misao o ponovnoj nedorečenosti produkta – strah da nije postajao poticaj za dovršetkom započetog (khm “Jesus Is King“).

Dobivene reakcije publike pa time i kritike nisu bile iznenađujuće (iako za kritiku imam par riječi) – prevalentna duljina, repetitivni gospel uzorci, dojam improviziranog pisanja, sporadično prigušena produkcija doprinijeli su negativnijem stajalištu. No, nije mi cilj previše zavaravati suvislim percepcijama jer u konačnici “DONDA“ čini divnu formu – svakim narednim slušanjem počeo sam sve više cijeniti njenu složenost, zrelost i poruku. Ok, ne radi se o tehnički minuciozno izrađenom modelu bezgrešnih čimbenika ili komentara, no album uspješno tvori filmsko iskustvo koje budi impozantne reakcije. Kanyeova sposobnost da muzikom upregne osnovne ljudske emocije i s njima razgovara neosporiva je. Sigurno ću izgubiti vašu pažnju sljedećim navodom, ali zaista dugo nisam osjećao ovako iskrenu opčinjenost prema umjetničkom radu. Postoji toliko trenutaka koji potiču suze – anđeoski pripjev The Weeknda na “Hurricane“ (+ one izražene harmonije pred njegov završetak), gola instrumentacija, sentimentalnost, izvedba zbora i stihovi na “24“ te “Lord I Need You“, kompletne “Moon“, “Come to Life“ i “No Child Left Behind“…

Napisano ne podrazumijeva da se radi o ‘savršenom’ izdanju (subjektivne zamjerke postoje), ali krenimo s pozitivnim. Ono što općenito iskače su suradnje – Kanye je ponovno uspio izvući najbolje iz mnogih prisutnih. Kreiran je eteričan ambijent; kretanje kroz različite nezemaljske svjetove – gosti su tek suputnici, obični prolaznici ili mještani pojedinih oblasti. Na “DONDU“ se zapravo može gledati kao na kolekciju iskustava onih nazočnih; savjeta i upozorenja duša koje su zbog okolnosti završili na mjestu pronalaska. Oni nisu nužno vodiči na putovanju, međutim njihov doprinos je nezaobilazan. “Off The Grid“ savršen je primjer odličnog kolaborativnog uratka – Carti je donio prepoznatljivu energiju s “WLR“, dok je Fivio dao jedan od najuvjerljivijih stihova godine. Jay-Z je po mnogima imao osrednju izvedbu na “Jail“, no linije poput: “Hol’ up, Donda, I’m with your baby when I touch back road, Told him, “Stop all of that red cap, we goin’ home”” dokazuju suprotno.

Premda sam spomenuo Abela na “Hurricane“, nisam istaknuo emotivan doprinos Lil Babyja na istoj skladbi (nošenje s gubitkom bliskih prijatelja). “Praise God“ sačinjena je od ne baš genijalnog inputa Travisa Scotta (mada vrlo dobrog/zabavnog) te opsežnog izlaganja Baby Keema koje nakon čudnog početka postaje sve bolje. Young Thug gura plošnu “Remote Control“ izvan zone mediokriteta, Jay Electronica nadograđuje jak osobni niz na odveć impresivnoj “Jesus Lord“, a Roddy Rich i Shenseea zadivljuju vokalnim mogućnostima na “Pure Souls“. Nadalje, pripjev Voryja na “Jonah“ otrežnjuje, dok stihovi Lil Durka obraćanjem pokojnom bratu poražavaju svakog tko se s istim mora nositi. Za kraj priče o kolaboracijama moram se dotaknuti utješne i spokojne “Moon“ – možda najdirljivije stvari koju sam čuo u dugo vremena. Refren Don Tolivera i poezija Kid Cudija bude nešto drugačije – prosti osjećaj nemoći ispred kontemplacije nad mirom i smrti.

Sve u svemu, teško se je ne diviti Kanyeovoj sposobnosti organizacije suradnika – doista je učinio nevjerojatan posao kurirajući sveobuhvatnu temu; prizivajući strahopoštovanje prema životu, obitelji te prijateljima kroz ljepotu glazbe i okupljanjem raznih umjetnika za jedan zajednički cilj. Shodno tome, velik oslonac na druge mogao bi se negativno shvatiti. Naime, postoje momenti gdje gosti preuzimaju većinu pažnje ili se segmenti izvedbe gospodina Westa čine bespotrebnim (naknadno dodanim). Na prijašnjim albumima (“MBDTF“), usprkos prenapučenoj listi talenta, bilo je izričito jasno tko se nalazi u centru. “DONDA“ ne prati nužno isto rutu, iako s naizgled opravdanim razlogom. Situacija se može izjednačiti s dolaskom u nepoznato mjesto te prepuštanjem inicijative ljudima koji ondje žive. Koncept upravlja svime – svakim potezom, instrumentalnim odabirom, neuobičajenim inkorporacijama ili odsutnostima.

Napisane ‘čudne’ tj. neuobičajene odluke najuočljivije su u produkciji (instrumentalnoj paleti) te samoj kompoziciji cjelokupnog djela. Slični aspekti mogu publiku uputiti do zaključka nemarnosti prilikom izrade. Naprimjer, na ploči je uočljiva težnja izbjegavanja perkusije – bubnjevi su ili potpuno izočni ili zbijeni u pozadini. No mjestimično (npr. “Off The Grid“, “Praise God“, …) oni diktiraju progresijom. Također, pojedine skladbe ne čine se završenima tj. fale slojevi instrumentacije – aranžmani su često svedeni na nužan minimum; prikazani kao gole reprezentacije ideje (u korist naglaska sentimenta). Neupućeno bi bilo napisati kako nije bilo predanosti kod usavršavanja jedinstvene zamisli te da se zbog nemogućnosti ispunjavanja od nje periodično odustalo (album je začudo vrlo kohezivan te logičan). Opet, rješenja su očito donesena namjerno te su blisko vezana s temama projekta. Zanimljivo je, čak avangardno, da se u nestalnosti perkusije ista oponaša drugim instrumentima – vokalom, sintesajzerom, gitarom? (“Jail“)…

Tako sporna mjestimičnost bubnjeva zapravo je posve razumljiva! Za Kanyea perkusija ima važnu, ali simboličku ulogu – ona naprosto predstavlja ono urođeno, ljudsko. U predjelima njom se opisuju primitivne žudnje te eksplicitni osjećaji (npr. tuga, gnjev…) – ovakvi navodi mogu se potkrijepiti albumima “808s & Heartbreak“ ili “Yeezus“ koji fokusom na bubanj te načinom korištenja instrumenta dočaravaju željenu emociju; njenu neobrađenost i intenzitet. Ako je nešto zamišljeno kao božanstveno ono sigurno mora biti lišeno humanih ograničenja; njih je potrebno nadići. Kao glazbeno iskustvo “DONDA“ obuhvaća razne utjecaje i žanrovske interpolacije. Početak (četvrtina) rada donekle je agresivan, inkorporirajući prethodno utemeljene estetske smjernice (npr. “Yeezus“ na “Jail“ i “God Breathed“) te antemične podražaje u konačno impresivan oblik uočljive nesputanosti. “Yeezus“ obilježja spretno su ujedinjena s namjerama izloženim na “Jesus is King“ – mistične gospel harmonije polažu se preko mnogobrojnih trap i drill beatova čineći radikalan kontrast (koliko glazben toliko i tematski). Nakon rane eksplozije, stanje se počinje miriti, a muzika postaje progresivno sakralnijom.

Teret na “DONDI“ nosi vokal (harmonije, melodije) što je za Kanyea uobičajena praksa, ali rijetko u ovakvom kapacitetu. Pojava ljudskog glasa često evocira nadrealnu prisutnost – karakter pjevanja (zbor, prateći vokal) oscilira između potajno zloćudnog do svetog. Nadalje, interludiji koji sadržavaju isječke govora Donde West nagovješćuju promjenu senzibiliteta ploče; prelazak u neko novo prostranstvo različito od onog iz kojeg smo izašli. Upravo su ti razdjeli ključni za razumijevanje devijacija u glazbenom izvođenju. Bubnjevi se postepeno sve rjeđe pojavljuju, harmonije postaju prisnije/dobroćudnije, a muzika uzvišenija, manje agresivna i toplija. Sviđao nam se gotov proizvod ili ne, Kanye svaki detalj, omisiju ili način izvedbe kroji prema narativnom tijeku zadanog koncepta – simbolika se može pronaći u individualnim potezima, kao i personalnosti sviranja. Trebao bi napomenuti i manjak korištenih sampleova – jedini meni prepoznatljivi su “Doo Wop“ Lauren Hill na “Believe What I Say“, “The Globglogabgalab“ na “Remote Control“ te isječci govora Donde West.

Čistoća ideje postaje jasnija nakon svakog urona što naposljetku umanjuje percipirane nedostatke. Pogledom na tracklist mogu reći da je prvih jedanaest pjesama posve bezgrešno – od uzvika koji oponašaju otkucaje majčinog srca (“Donda Chant“), preko konkretnih bangera (“Jail“, God Breathed“, “Off The Grid“, “Hurricane“…) pa sve to melodičnih (“Jonah“), plesnih (“Believe What I say“) i sakralnih trenutaka (“24“) nema očitih promašaja. Slično snažne sekvence više se ne ponavljaju zahvaljujući nekolicini osrednjih (ne loših) ostvarenja koje razbijaju započete nizove – “Keep My Spirit Alive“ lijepa je, ali zaboravljiva, “New Again“ ponavlja već obrađene motive što ju čini neupečatljivom (novi miks osjetno je bolji), dok je “Tell The Vision“ potpuno nepotrebna. Nadalje, “Remote Control“ jedan je od onih momenata gdje mi se sviđa glavnina komponenti (melodija pripjeva, Young Thug te sample) ali nešto me sprječava kod apsolutnog prepuštanja. “DONDA” je kao projekt načelno uneređen i nepredvidiv, nepoliran te zahtjevan, no znatan dio odluka objašnjen je samim radom.

Bez ulaska u dublju analizu, djelo se bavi motivom oprosta/iskupljenja. U središte je svjesno stavljen izuzetno manjkav čovjek koji kroz interakciju s ostalim grešnicima traži izlaz iz pakla u kojem se našao. Iz tog razloga, “DONDA“ nudi poprilično moćno i skromno iskustvo (složeno koordinacijom nekih od najpopularnijih izvođača današnjice). Gledajući na proizvod kao na dio recentne Kanyeove diskografije lagano je zaključiti kako postoji razvoj. Na “Yeezus“ West je bio izoliran i frustriran narcis – u životu nije imao oslonac niti svrhu (osim ugađanja sebičnim porivima). I eto, osam godina nakon vidimo cjelovitijeg čovjeka koji čini veliki korak prema samoprihvaćanju. Muzika prati istup – svaki trenutak ispunjen je ljepotom i empatijom. Bez obzira ako je Kanye napisao savršene tekstove ili je uključio potreban broj pjesama, on i dalje ima neosporan talent efektno prenijeti svoju misao. “DONDA“ je poruka mira i ozdravljenja, čak ako joj još u potpunosti ne razumijemo značenje; album novog ‘života’ najiskrenijeg umjetnika danas.

pt 2

Možda ne bi bilo točno izjaviti kako je “DONDA“ avangardan produkt, no podosta elemenata zapravo upućuje na taj zaključak – već spomenuta tendencija uklanjanja perkusije, ispreplitanje naizgled oprečnih aspekata (svjetovni utjecaji u obliku trap produkcije preklopljeni preko orgulja na “Junya“) te slojevitost ideje. Cijelu recenziju proveo sam inzistirajući kako je upravo koncept ključan; neophodan za shvaćanje kaotične prirode albuma. Pa što onda Kanye ovim pokušava reći? “DONDA“ je postmoderno prepričavanje/adaptacija Danteove “Božanstvene Komedije“. Osim što je rad podijeljen u segmente koji opisuju drugačije naravi te su karakterizirani poprilično različitim glazbenim motivima, promocija koja je prethodila izdanju ide u prilog teoriji. Tri održane slušaonice prilagodile su tracklist temi koja je predstavljala pojedinu večer, zajedno sa scenografijom i koreografijom. Kanye je uzeo specifična obilježja spjeva, no konačni rezultat nije nužno sveo na “Inferno”, “Purgatorio” i “Paradiso”. Napravljen je vlastiti sklop i njegovo etažiranje, više posvećen samom paklu i čistilištu gdje je uzdizanje u raj tek naslućeno posljednjim izdisajima.

“DONDA“ izdvaja Westa kao protagonista, tj. majka nije predmet radnje – iako je nazvan po njoj. Projekt se, kao i kompletni glazbenikov opus, bavi isključivo njim samim – oslikavaju se odnosi sa svijetom koji ga okružuje (s Bogom, životom, suprugom, …). Te veze prenesene su u narativan oblik – nezadovoljstvo vlastitim djelovanjem natjeralo ga je na put spasenja. Isti je raslojen na prostorna odjeljenja oblikovana prema uzoru na oblasti opisane u Danteovoj “Komediji“. Majka mu je idol, ono što mu daje snagu i inspiraciju; ona je vodič na putovanju prema Bogu (vidi Beatrice, …). Realizacija također prikazuje druga dva vodiča koja je teško razlučiti – Kim i samog Kanyea (forma slična svetom trojstvu u pogledu da tri pojedinosti čine jedinstvo). Priču je zatim podosta teško progutati zbog autorove prevalentne opsesije smrću. U iščekivanju neizbježnog, Kanye traži oprost/iskupljenje u očima bitnih mu ljudi, ali i Boga. Zaista slama spoznaja da nakon svog nemira kojeg je utjelovio na albumu života (“The Life of Pablo“), za spokoj se treba izboriti i u smrti.

Dodatak recenziji nalazi se ovdje!