Domaći južnjački čušpajz

Sjećate li se benda Brešković Brothers od prije otprilike 10-15 godina? To su Dubrovčani koji su se pokušali probiti na hrvatsku estradu jeftinim mediteranskim popom, ali nakon dugogodišnjih manjih (ne)uspjeha odlučili su se ostaviti tog glazbenog žanra i prepustiti drugim užicima. Jedan od njih nedavno je uradio album “Pop-Rock-Reggae-Hip-Hop…“.

Vlaho Brešković – BreX rođen je prije 30 godina u Dubrovniku i do sada je nastupao u već spomenutom obiteljskom bendu Brešković Brothers, Troubadour Jazz Band i Fali V, a poznat je i po suradnji s bivšom pjevačicom Kulture Đanom Šegon na njenom prvijencu “Luna“. Rad na svojem debiju započeo je prije dvije godine, a zvukovno se maksimalno razlikuje od svega dosad navedenog.

Najbolji opis albuma je dao sam autor u njegovom naslovu “Pop-Rock-Reggae-Hip-Hop…”. Tu bi se moglo pridodati još nekoliko podžanrova, ali okvir je vrlo jasan, to je album svega i svačega, čušpajz kojemu je teško doći na kraj, ali nije za odbaciti u potpunosti jer ima svojih vrlina.

Kada se šara toliko različitim žanrovskim odrednicama, vrlo ih je teško spojiti u jednu smislenu cjelinu. BreX je to djelomično uspio, ali ne i u cjelosti, budući da neke pjesme previše odskaču od ostalih i time guše prohodnost ionako podosta teško prohodnog albuma.

Glavna vrlina albuma je zabava jer se jasno vidi da se autor odlično zabavlja dok radi ono što radi, kao da ga uopće nije briga hoće li se i kome drugome to svidjeti. Kada su stvari tako postavljene, tada je mnogo lakše raditi jer ne moraš raditi nikakve kompromise pa možeš napraviti ljetnu reggae-jazz sprdačinu kao što je “Wutra” i staviti mozak na pašu.

Neke pjesme u svojoj osnovi imaju vrhunsku ideju koja je potom uništena, za ovaj album, stereotipiziranim reggae shemama koje se ponavljaju u većini pjesama. Primjer je “Who Killed Jesus?” koja ima odličan mračno-orkestralni uvod, da bi se potom sve uništilo mekim reggae ritmovima i stihovima poput “Who wants to be Jesus?/Me/Who are you?!/My name is Madonna“… Ok, možda bi to trebalo biti ironično, ali takav humor je uništio potencijalno odličnu pjesmu. Takvih primjera ima unedogled…

Po dobrome bih svakako još izdvojio dalmatinsku power-baladu “Andiamo Giú“, zafrkantsku božićnu dječju pjesmicu “Djedica“, dvije uvodne pjesme te možda još pokoju zbog njihovih tekstualnih dijelova (npr. “Kriza“), dok je ostalo sve podosta prolazno i zaboravljivo, povremeno previše okrenuto pretipičnim aktualnim američkim trendovima (riffovi u skladbi “Amerika“) ili previše trash poput “Naprijed naši“.

Kad bi se sve zbrojilo i oduzelo, “Pop-Rock-Reggae-Hip-Hopu…” bih u naslovu nadodao i funk-nu.metal-trash-jazz, a oduzeo pokoju pjesmu i pojedine ‘miks-pult efekte’ pa bi tada album bio mnogo upečatljiviji, prodorniji i ne toliko zamoran u svojim pojedinim dijelovima, posebno u središnjem dijelu koji je mnogo slabiji od uvoda i kraja.

U svakom pogledu, BreX je fascinantna ličnost na našoj sceni koji brije po svojem i nije ga briga ni za kakve kategorizacije što je u jednu ruku dobro, ali ipak se još nije do kraja našao u svemu tome pa će možda više sreće biti u sljedećem pokušaju za kojeg me sve strah što će tada izmiješati jer je i ovo malo previše.

“Pop-Rock-Reggae-Hip-Hop…” je već nekoliko mjeseci na tržištu i nije postigao neki značajniji uspjeh, ali će se možda s vremenom izdići, posebno ako se upiknu pravi singlovi koje će publika popušiti… Ima dosta takvih potencijalnih zajebantskih hitića pa možda što i bude, iako sumnjam… Osim možda “Wutre”…