Dolazak vanzemaljaca – povratak ‘pravog’ Hypocrisyja

Hypocrisy je jedan od najboljih, najpoznatijih i najutjecajnijih death metal bendova ikada. Vođa grupe Peter Tagtgren je glazbeni genijalac i multitalent te uz Hypocrisy ima još nekoliko bendova i projekata (The Abyss, Pain, War,…), a najznačajnija je njegova producentska karijera u kojoj je producirao više od 100 albuma. Ova švedska trojka, tj. odnedavno četvorka, snimila je dosad osam studijskih albuma.”The Arrival” – deveti album predstavlja svojevrstan povratak korijenima njihove glazbe.

Posljednji album “Catch 22” bio je dosta veliko iznenađenje, došlo je do odmaka od death metala i na njemu se pojavilo nekoliko komercijalnih pjesama. No, na ovom albumu nestaje bilo kakav prizvuk nu-metala, vraćena je prepoznatljiva melodija za Hypocrisy i dodana je nova doza težine i agresivnosti. Dečki su se stvarno potrudili i stvorili album koji kao da dolazi iz njihovih najboljih dana te zvuči kao kombinacija albuma “Abducted”, “The Final Chapter” i “Hypocrisy”.

Ovdje se nastavlja, što je moguće vidjeti iz samog covera, Peterova opsjednutost vanzemaljcima, a uz to ponovno se u nazivu šeste pjesme pojavljuje i neizbježna riječ “Abyss” (studio “Abyss”, album “Into The Abyss”, bend The Abyss, itd.). Svatko koje upoznat s njhovom glazbom otprilike može očekivati što će čuti. Brutalni bubnjevi, bas i gitara skaču iz vrlo brzih dionica u melodične mid-tempo prekide koji jednostavno zrače melankolijom. Peterov vokal je, tipično za death metal, vrlo oštar i opor, te se odlično mijenja od dubokih dionica do visokih distorziranih vriskova, što se u potpunosti uklapa s očajem, bijesom i tugom koji prožimaju njihove pjesme.

Sve pjesme na albumu su vrlo snažne i upečatljive. U prvoj pjesmi “Born Dead Buried Alive” kombiniran je lagani atmosferični uvod sa sirovim death metalnim gitarskim dionicama i teškim bubnjevima. Najlošija točka albuma je početak pjesme “Stillborn” koji daje dojam da će to biti ljigava nu-metal stvar, no nakon nekoliko sekundi sve se znatno mijenja i postaje brže i brutalnije.

Posebno bi izdvojio dvije hvalevrijedne ode – “Slave To The Parasites” i “The Departure” u kojoj se Peter u agoniji i ekstazi okreće nepoznatom svijetu budućnosti i pjeva najjači i najupečatljiviji refren na albumu: “I stare into the eyes of eternity, I see what no man’s ever seen“. Zaključak je da je “The Arrival” vrlo kvalitetan album te definitvno zaslužuje pohvalu. Vrijedi ga nabaviti i poslušati, ali ipak ne može preuzeti titulu najboljeg Hypocrisyjevog albuma.