Dokumentirana povratnička turneja Pixiesa

Iako su posljednjih godina reunioni bendova dočekivani s izrazitim prezirom, vijest o ponovnom okupljanju Pixiesa munjevito je obišla muzički svijet i izazvala oduševljene reakcije. Moram priznati da ni sama nisam vjerovala kako je to moguće, a kada je ta informacija bila i službeno potvrđena, bila sam najsretnija osoba na svijetu.

Kako i zašto su se raspali nevažno je, smatra se da je glavni razlog bio u autorskim neslaganjima između Frank Blacka i Kim Deal, no nakon svih ovih godina negdje u podsvijesti im je bio ‘unfinished business’ te su odlučili ponovo se oprobati u bendu koji ih je proslavio. A što su radili u međuvremenu?

Frank Black bio je najaktivniji član te je, što samostalno, što sa svojim pratećim bendom izdao desetak albuma, Kim Deal kondiciju je održavala sviranjem u Breedersima, Joey Santiago bavio se filmskom glazbom, gostovao je na albumima Franck Blacka, a zajedno sa svojom ženom Lindom Mallari, osnovao je bend The Martinis, dok se Dave Lovering, osim što je svirao na jednom solo albumu Tanye Donelly, pokazao i kao vrlo uspješan mađioničar.

Cinici su vjerojatno likovali i nadali se kako će se i Pixiesi pridružiti nizu bendova kojima su povratničke turneje ispale pravi fijasko (vidi “Filthy Lucre” The Sex Pistolsa ili bilo koju turneju The Rolling Stonesa u zadnjih 15 godina), ali ne samo da su ih Pixiesi razuvjerili, nego je njihova turneja bila jedan od najvećih, ako ne i najveći, koncertni događaj prošle godine, a pozitivne reakcije kako fanova tako i medija i kritičara samo su se gomilale.

“Sell Out 2004” dokumentacija je te uspješne turneje koja pokazuje zašto je ovaj bend i 12 godina nakon službenog raspada još uvijek u stanju proizvesti ‘kemiju’ između sebe i svojih obožavatelja. Jedan od najiščekivanijih reuniona svih vremena donio je i neusporedivo veći odaziv publike koja je bila daleko brojnija nego u danima njihove najveće slave. Prije svega se to odnosi na Europu u kojoj su oduvijek bili popularniji nego u vlastitoj zemlji i gdje su se ulaznice za rasprodane koncerte na crnom tržištu (primjerice u Londonu) dosezale i do 150 £, a bend je bez problema punio i stadione.

Veći dio DVD-a obuhvaća koncert u francuskom Bellfortu iz srpnja 2004. dok ostatak otpada na ono najbolje sa sedam različitih koncerata održanih u sklopu njihove povratničke turneje. Ne znam je li koncert u Bellfortu odabran zbog dobrih tehničkih uvjeta, ali nekako mi se čini da je publika bila malo suzdržana, za razliku od ostalih koncerata koje imamo priliku vidjeti, a od kojih je najdomljiviji bio Coachella Valley Music And Arts Festival održan u svibnju 2004. u Indiu u Kaliforniji, na kojem se okupilo čak 100 000 ljudi! Spomenimo još i Fuji Rock (nikad prije nisu svirali u Japanu) te Tsongas Arenu koja je nešto poput njihovog ‘domaćeg terena’.

U otprilike 80-ak minuta pokazali su nam da nisu ništa zaboravili. Odsvirali su skoro sve svoje hitove + UK surf mix “Wave Of Mutiliation” te “U-Mass”, posvetu Sveučilištu Massachusetts na kojem su studirali Frank Black i Joey Santiago. Interpretacija nekih pjesama ponešto je promijenjena, prije svega kroz nešto mirniji glas Frank Blacka, dok je Kim Deal svoje dionice (“Gigantic“, “In Heaven” – pjesma sa soundtracka za “Eraserhead” Davida Lyncha – i “Into The White“) otpjevala savršeno i izgleda da dugogodišnje konzumiranje nikotina nimalo nije naškodilo njenim glasnicama.

Bonus pjesme su mi zanimljivije nego regularni koncert, zato što su sa različitih lokacija i pružaju više informacija, a također donose i neke pjesme izostavljene sa set liste u Bellfortu, kao što je “Debaser” ili pak “Is She Weird“. Vrhunac je pak Joeyjev solo na “Vamos” – gitara na podu koju svira bubnjarskom palicom dok se istovremeno poigrava pedalama za efekte. No, iz ovog materijala, kao i prema setlistama iz većina gradova vidljivo je da, izuzev “Velourie” uopće ne sviraju stvari sa “Bossanove”, što mi je izuzetno žao, jer smatram da je “Bossanova” nepravedno podcijenjen album.

Kao poseban dodatak tu je i “Mix Monkey’s Choice”, odn. “Monkey Gone To Heaven” koja se može se pogledati iz šest različitih kuteva kamere; jedna snima Franka, jedna Davea, jedna Joeyja, dvije snimaju publiku, a jedna snima stage iz daljine.

Jedini razlog zašto ovo izdanje nije dobilo najvišu ocjenu nedostatak je extra materijala u vidu intervjua, izjava ili bilo kakve poduže snimke iz backstagea koja bi nam dočarala barem dijelić atmosfere s ove turneje iz perspektive samih članova benda, što ovaj DVD čini pomalo monotonim, za razliku od genijalnog “Pixies” DVD-a. Jedine dvije izjave su one tour managera Richarda Jonesa te produkcijskog menadžera Mylesa Mangina koji je nekim čudom utvrdio ‘da su staru publiku Pixiesa činili muškarci dok novu publiku čine žene’ (???).

Kako god bilo, Pixiesi su jedini rock bend koji je savršeno uspijevao kombinirati sirovi punk sa pop senzibilitetom u kombinaciji sa suludim tekstovima te tako stvorio od sebe bezvremeni brend. Jedino što mogu još dodati je da mi je izuzetna čast što sam u svom životu imala priliku svjedočiti koncertu ovog iznimnog benda koji je u svakom pogledu proširio moje muzičke horizonte i na tome im se od sveg srca zahvaljujem.