Dokaz da je The Vines dobar bend, ali ništa više od toga

Iako se ovaj australski bend najavljivao kao moguća senzacija, očigledno je da su njihove mogućnosti limitirane. Ipak, vrijedi spomenuti da je limit viši nego se mislilo nakon objavljivanja prošla dva, dosta nedorečena albuma – “Highly Evolved” iz 2002. i “Winning Days“, izdan 2004. godine, u kojima su besciljno lutali između psihodelije i Nirvaninog naslijeđa.

Ovoga puta su se The Vines odlučili za puno jednostavniju varijantu, konkretnijeg gitarističkog rocka, koji doduše i dalje ‘koketira’ s psihodelijom i Nirvanom, ali u puno manje opterećujućim količinama nego je to bio slučaj ranije. Također, malo su prošireni muzički horizonti, pa se tako osjeća se utjecaj rocka ’60-ih (“Candy Daze“) i hitoidnog pop rocka kasnijih ’70-tih (“Don’t Listen To The Radio“).

Pjesme su inače, u većem dijelu skladane u umjereno brzim ritmovima, s, kako je već pripomenuto, poprilično utjecajnim gitarama (“Dope Train“). Istina, ima ih i u srednjem (“Futuretardede“), te u baladnom ritmu, među kojima izdvajam osjećajne “Vision Valley” i “Going Home“, skladane s orkestralnim i akustičnim aranžmanima, te nešto oštriju finalnu “Spaceship“, jedinu pjesmu koja traje više od tri minute; točnije, preko šest.

Sve ostale traju vrlo kratko, u rasponu od minute i osamnaest sekundi do dvije minute i četrdeset i četiri, što bi na prvi pogled, sudeći po finalnoj 31 minuti, možda moglo odavati dojam nekompletnosti. Međutim, ipak se i u tom prosjeku od dvije i nešto više minute, stigne čuti dosta dobrog i zanimljivog, i, što bi pojedincima moglo biti važno, poprilično žestokog.

Iz navedenog se da zaključiti da ima dosta razloga za nabavku novog albuma The Vines, kojim su konačno i na djelu potvrdili potencijal kojim neupitno raspolažu, ali koji ipak nije velik kakvim ga neki predstavljaju.