Dodatno osvježen Firewind

Godinama i albumima grčka skupina Firewind bila je tek jedna od mnogih power postava koje su svoju sreću pokušavale pronaći u najnapućenijem metalnom subžanru. Skoro pa se po ničemu nije posebno raspoznavala niti pak isticala.

Čak bi se moglo reći da je njezin utemeljitelj Gus G. imao više uspjeha s nekim drugim bendovima, i to uglavnom švedskim, s kojima je radio (npr. Dream Evil ili Nightrage).

Bilo je tu i dosta problema s line-upom, koji se često mijenjao pa je tako do sada kroz bend prošlo 13 članova. No sve se nekako počelo smirivati prije tri-četiri godine, a definitivno najbolji Gusov potez bio je dovođenje trećeg po redu pjevača, zemljaka Apolla Papathanasia, čovjeka s izuzetno velikim iskustvom, i to ne stečenim u baš nebitnim bendovima (Time Requiem, Meduza, Gardenian, Majestic).

Najozbiljnije promjene su se počele uočavati odmah na sljedećem, inače četvrtom albumu, “Allegiance” (2006.), koji je donio puno čvršći, odmjereniji i osvježeniji sound, s razornijim, ali i melodičnijim gitarama, posloženijim aranžmanima, te snažnijom i direktnijom produkcijom. Generalno, bio je to više heavy nego power metal orijentiran album, što je daleko više odgovaralo profilu Apollovih dubokih, strastvenih i razornih vokala.

To je bio nešto noviji, odnosno bolje rečeni, poboljšani, prosvjećeniji Firewindov opus. A na tragu te priče je i album “The Premonition“, s time da je on bazično još melodičniji, tečniji, pa i razrađeniji. Rekli bi da je on miks heavy i power metala s daleko jačim utjecajima hard rocka, a na mjestima se čak hevijanerska gitaristička riffovska žestina ‘stapa’ s thrasherskom.

Da, baš je ta gitaristička žestina, žustrina i ljutina, uz vokalne prezentacije, nešto što jednostavno nosi ovaj album. Bilo da se radi o ritam ili solodijelovima, ona jednostavo ‘mete’ svojom rezolutnošću. A ima je u izuzetno velikim količinama, puno većim nego je to običaj u sličnim djelima, tako da je ‘gitaroljupcima’ uživancija zagarantirana.

Također, zamjetan je i pojačani angažman klavijatura (hard rock), dok je bubanj ipak više usmjeren ka skladnom, pravilno vođenom heavy ritmu, s manjim obimom preklapajućeg. duplog bass pedaliranja. Dakle, definitivno više heavy nego power metal.

Doduše, melodičnije komponiran, elegantniji i sofisticiraniji materijal u nekim svojim dijelovima zna povući u pravcu pop metala 80-ih, ali tu su, opet ponavljam, ubojiti gitaristički riffovi, koji svojom glasnoćom i brzinom ne dopuštaju da se o albumu razmišlja nikako drukčije nego na metalni način.

Recimo da bi taj i takav omjer zadovoljavao prvi singl “Mercenary Man“, s vrlo pjevnim i pamtljivim refrenima, a kada bi meni u Firewindu rekli da im izaberem naslov drugog, to bi bio “Head Up High“, još jedna brza i tečna pjesma, s Dio/Whitesnake utjecajima u vokalno/klavijaturističkim dijelovima.

Za ljubitelje nabrijanih power balada tu su se našle “My Loneliness” i “Life Foreclosed“, “Remembered” je žestoki power metal s radio-friendly refrenima i malo ‘thrashića’, a definitivno najbolji riffovi skrivaju se u uglavnom brzoj pjesmi “Angel Forgive Me“, čiju pozitivnu energetsku koncepciju ne ugrožavaju niti otužne uvodne klavijature, a niti prijelomno smirivanje ritma.

Bit će vjerojatno ljudi kojima će biti zanimljiv “Maniac“, cover-verzija superuspješnog hita Michaela Sembelloa 80-ih, no ja se na toj pjesmi nisam predugo zadržavao. Kao uostalom niti na jednoj od preostalih, jer album u svojih 45 minuta trajanja ima dovoljno blistavih trenutaka u kontinuitetu, tako da se uopće nije potrebno previše ograničavati pojedinim njegovim segmentima.