Dočekali smo zoru s vragom

Nedavno je primijećeno da se oko Filozofskog fakulteta mota jedan stariji gospodin, 47-48 godina star, čija se diplomska radnja zove “Crk’o Maršal”. Nije neuobičajeno da ljudi te dobi diplomiraju na Filozofskom (bolje ikad nego nikad, kažu), kao ni to da se radnja zove tako kako se zove, a također ni činjenica da Filozofski nije prvi fakultet ovog vrijednog studenta nije nešto posebno upadljiva.

Naime, prethodno je dogurao do apsolventure na medicini, a onda ga je život odveo u glumce, muzičare, satiričare, pjesnike i kroničare jednog vremena. Ipak je neuobičajeno da diplomski iz povijesti piše maltene – o samom sebi.

Alfa i omega Zabranjenog pušenja Davor Sučić ‘Sejo Saxon’ odlučio se iz znanstvene perspektive pozabaviti tadašnjom cenzurom koja je uvelike doprinijela da njihov dvostruki album “Dok čekaš sabah sa šejtanom” sa pripadajućom turnejom ne doživi onakav komercijalni uspjeh kakav bio trebao, ako se uzme u obzir kvaliteta pjesama. ‘Onda mu diplomski taman dođe kao naknada za duševne boli’, javila mi se cinična primisao.

Dok još čekamo povijesnu, pojavila se i glazbena rekapitulacija rada cijelog benda. Zabranjeno pušenje je stasalo u okviru new primitivs pokreta u prvoj polovici osamdesetih. Za razliku od strogo odvojenih ‘narodnjaka’ i ‘pop i rock’ smjerova koji se nikad, nikako i osim u posebnim izuzecima (svaka sličnost s današnjim vremenima je namjerna) nisu mogli miješati (osim ako se ne zovete Goran Bregović), new primitivs je polazio od rock instrumentarija i svirao pjesme s blagim prizvukom ‘narodnjaka’ i/ili folka.

Sve je bilo začinjeno s velikim dozama humora. Po tako kombiniranim sastojcima new primitivs pokret je imao dodirnih točaka s engleskim glazbenim žanrom zvanim pub-rock, čiji su najpoznatiji predstavnici bili grupe Brinsley Schwartz, The 101’ers, The Faces, te solo izvođači Nick Lowe, Ian Dury te Ronnie Lane, a i Elvis Costello na samom početku karijere. Samo što je new primitivs nastao nakon proboja punka, dok je pub-rock bio preteča punka.

New primitivsi se često uzdižu kao jedini autentični odgovor tadašnje Jugoslavije na punk (Goran Bregović rek’o). Riječ je o autohtonom pokretu koji nikoga pa tako niti sebe nije shvaćao previše ozbiljno. Iz tog perioda datira (ne)zgoda s koncerta u Rijeci: nakon što je pojačalo prestalo raditi, dr. Nele Karajlić se okrenuo i rekao publici: “Crk’o Maršal. Mislim na pojačalo.” Publika se nasmijala, ali nešto kasnije cenzori nisu imali tako blagonaklon stav. I eto šejtana, a malo poslije i Sučiću teme za diplomski.

Glazbena rekapitulacija Zabranjenog pušenja “The Ultimate Collection” je razdijeljena na dva diska. Najlakše ga je može opisati naslovom jedne pjesme Pips, Chips & Videoclips: “Dan, mrak”. Na prvom su disku smještene pjesme iz predratne faze benda, a na drugom disku možemo čuti najbolje pjesme iz poratne faze banda, koja počinje albumom “Fildžan viška”.

Razlika je drastična između prva dva diska i uopće nije čudna. Bilo bi čudnije da je nema. Na prvom disku dominira ona fina zafrkancija po kojoj je Sarajevo bilo poznato u osamdesetim godinama, ali bez obzira na to, riječ je o izuzetno kompleksnoj građi koja se može čitati iz više kutova.

Drugim riječima, u HNOS pod hitno treba ubaciti nekoliko pjesama Zabranjenog pušenja, da djeca vide kako se u formi poezije i to jednostavnim, modernim riječima, često može biti u isto vrijeme duhovit, turoban, podrugljiv i suosjećajan.

Na primjer, na pitanje učiteljice, što je pjesnik htio reći u pjesmi “Dan Republike“: Je li se sprdao s preživjelom ikonografijom koja više nikoga ne zanima, je li htio opisati ljude koji žive u boljoj prošlosti, sukob generacija, ili samo staviti sličicu života u nekoliko strofa i refren pa nek se ljudi igraju s tumačenjima? Dan Republike kao blagdan je smješten u prošlo svršeno vrijeme, ali junaci iz pjesme su i dalje među nama, danas obilježavaju neke druge praznike. Netko će se njima izrugivati, a netko će suosjećati s njima, a netko će se tamo pronaći.

Kronološki poredane pjesme pokazuju rast cijelog benda iz garažnog punk zvuka i šarmantnih, iako pomalo plitkih zafrkancija (unatoč antologijskom statusu, “Zenica Blues” je ipak dva koraka iza “Dana Republike”, “Nedjelje kada je otišao Hase“, “Ibre Dirke“, ili “Kažu mi da novog frajera imaš“) do progresivnijih formi, koje, na vedar način skrivaju i nešto tjeskobe te nemoći u snalaženju u apsurdnostima svakidašnjice.

Drugi disk pokazuje inklinaciju prema turobnijim, dramatičnijim i rokerskijim zvukovima. “Možeš imat moje tijelo” je unatoč klišeiziranom refrenu možda najbolje uglazbljena rock ‘n’roll priča u devedesetima.

Pjesme su nešto dulje, mračnije, inspirirane ratom i poraćem i u tom smislu mnogo ‘teže’: to više nije pub-rock pun uličnih mudrosti uz koji se može proveseliti, nego više vrsta psiho-muziko-terapije, odnosno, ako ćemo citirati samog Sučića koji je rekao u intervjuu za www.depo.ba: “Znam da se ništa bitno neće promijeniti i kada kažeš stvari. Ali, iz nekog razloga, lakše mi je kada to kažem, nego kada prešutim. Jednostavno, tako se osjećam bolje.” Na drugom je disku Zabranjeno pušenje efektivno postalo prateći bend Davora Sučića, on je u ovoj postavi jedini preživjeli iz onog Pušenja iz osamdesetih.

Ocjena niže je i zbog kičastog i uniformiranog pakiranja, ali i nije baš zgodno vidjeti da kao (ko)autor glazbe “Zenice” nije potpisan Johnny Cash (poslušajte njegovu “San Quentin”), a i “Jugo 45” ima nešto Springsteena u melodiji (“Reason To Believe”).

Ovo je izdanje bez knjižice (intervjui, slike, kurioziteti) koja će nešto podrobnije dočarati atmosferu u kojoj su se ove sjajne pjesme stvarale, i poseban duh tog vremena i tog grada, koji, nažalost neće tako skoro opet pohoditi Sarajevo.

Upravo zato veliko poštovanje izazivaju djela koja su stvorena u tom kratkom, ali vrlo dinamičnom periodu. Uz poneki promašaj (live snimke pate od ‘neobičnog’ vokala, koji jako vuče na Zlatka Pejakovića), ovo izdanje fino dočarava i bit Zabranjenog pušenja, kao i srž new primitivs pokreta.