Dobrodošli stranci i kad nikog nema doma

Koliko god da je bio neočekivan, toliko je reunion Deep Purplea 1984. godine bio i spektakularan i, usudili bismo se reći, najbolji i najveći povratak nekog rock benda, pa i šire – ikada.

Doduše, bila su to vremena u kojima se tako nešto baš i nije događalo, pa je bilo više prostora za uspješnu ‘šok-terapiju’, jer su skoro svi veliki bendovi egzistirali, a oni upokojeni uglavnom nisu davali naznake da bi mogli uskrsnuti. Bar ne ozbiljne, ili ne one trajnih naravi. K tome, glazbenici su mogli sasvim pristojno živjeti od onoga što su napravili ranije, pa prevelike egzibicije, poput onih u aktualnim vremenima, kada se skoro na dnevnoj bazi događaju reaktivacije, koje najčešće ispadnu tragedije, baš i nisu bile potrebne.

S obzirom da tada običnim smrtnicima, pa i jednom dijelu medija, informacije nisu baš bile dostupne ‘na pladnju’, kao što je to slučaj u današnje vrijeme i nešto godina unazad, kada se načulo da se sprema povratak Deep Purplea, i to u najpoznatijoj, MK II postavi, malo je reći da je nastala euforija neslućenih razmjera među ljubiteljima benda, hard rocka, rocka, a i glazbe općenito. Tko ih je vidio, znao je što može očekivati i umirao je u neizvjesnosti, a tko nije, bar je načuo kakvi su to kolosi bili desetljeće ranije i jednako se osjećao. Ne treba, valjda, ponavljati da je mnogima to bilo posve neočekivano, jer su članovi benda imali sigurne i uspješne angažmane u velikim imenima, uglavnom nastalih ‘na pepelu’ Deep Purplea, tipa Whitesnake i Rainbow, ili pak Black Sabbath, gdje je bio Gillan. No ipak se dogodilo ono što je nakon pravog ‘raspašoja’ iz 1973., prije raspada ‘classic postave’ Blackmore/Gillan/Lord/Glover/Paice, kada su međusobni odnosi praktički bili ‘na nož’, mnogima izgledalo kao utopija.Kako sam reunion, tako je i povratnički album “Perfect Strangers” bio sklepan nekako na brzinu i to je ono što su mu, prije svega kritičari, ponajviše zamjerali. Zaboravljajući pritom da je najveće što je ikada bend napravio, “Smoke On The Water”, također sklepao ‘na brzaka’. Isto tako, radilo se o jednom od (naj)sporijih albuma, a s druge strane, “Perfect Strangers” bio je (i jeste) album Deep Purplea s najjačim utjecajima heavy metala, i po tome bi se s njime mogao usporediti tek nasljednik mu “The House Of Blue Light” (1987). Opet, koliko god da ga neki kudili, ako ništa drugo, sa sobom i u sebi donio je posljednji veliki hit benda, pjesmu “Perfect Strangers”, jedan od najvećih spomenika hard rocka. Uz duboki naklon nekim pjesmama nakon, poput “Sometimes I Feel Like Screaming”.

Dakle, taj je album brzo napravljen, snimljen u kolovozu, a izašao odmah u rujnu 1984., nakon čega je uslijedila promotivna turneja, koja je pokazala da je Deep Purple jednako uvjerljiv kao i u sedamdesetima. Moćan, premoćan, sa svim kemijskim sastojcima koji su ga desetljeće ranije s Black Sabbathom i Led Zeppelinima svrstali u Sveto trojstvo britanskog, pa i svjetskog (hard) rocka. S bendovima s kojima je, uza sve ostalo, zabetonirao najjače temelje heavy metala.

I koliko god da je točno kako Deep Purple nije heavy metal bend, što je u uvodnom kadru DVD-a u sklopu tiskovne konferencije pripomenuo i sam Roger Glover, ne može se, niti se smije, negirati činjenica da su korijeni NWOBHM-a možda i najjači u glazbi ovog benda. A kada se pogleda ovaj koncert, snimljen krajem 1984. Melbourneu, sve bude puno jasnije. Sukladno koncepciji albuma kojeg je promovirao, i ovaj koncert na momente odiše nepatvorenom metalnom energijom, bend je prepun snage, kreativne energije, temperamenta, znanja i iskustva, što se vrlo jasno može doživjeti već u uvodnoj, brzoj, bučnoj i superenergičnoj “Highway Star“, s razornim bubnjevima i hrpetinom prejakih, maestralnih, hevijaneriziranih gitarskih solodionica.

Rekao je jednom Gillan da im je ovo jedan od najsporijih koncerata uopće, pa je sreća ako je točno da se ovdje radi o jedinoj cjelovitoj i ozbiljnoj snimci s te turneje. Jer, ako generalno i jeste spor, vrlo je raznolik, kombinira pjesme različitih stilova i brzina i sve je samo ne ‘slowly’, u smislu kojeg naznačuje ta riječ.

Uostalom, netko tko je jedno vrijeme, točnije 1975. godine, držao Guinnessov rekord za najbučniji bend (za koncert održan 1972. u londonskom Rainbow Theatreu), teško da bi si dopustio da bude prespor i pretih. Primijeti se da je pjesmarica fino posložena, osim pet stvar s (tada) aktualnog albuma, može se čuti i vidjeti kolaž nekih najvećih naslova iz najuspješnijeg perioda Deep Purplea, a ‘grande finale’ je uz dva fantastična bisa, koji sadržavaju bombetine “Black Night” i “Speed King“, odnosno klasik za sva vremena, “Smoke On The Water“. S ‘onim’ Ritchievim riffovima.

U “Strange Kind Of Woman” i uvodnom dijelu “A Gypsy’s Kiss“, jasne su naznake kolika je baziranost hard rocka na bluesu, a “Pefect Strangers” sa svojom ozbiljnom atmosferom, melankoličnom klavijaturističkom pratnjom i melodičnim, ali oštrim riffovima, već se tu prometnula u pjesmu koja će obilježiti kompletnu karijeru benda. Posebno nekih naslova su međuigre Gillana i Blackmorea, u kojima su neposredno jedan do drugog, gotovo da si trljaju noseve. Lijepo za vidjeti, zna li se da si u prošlosti baš i nisu nešto bili uzajamno dragi.

Improvizacije su nešto što je jako obilježavalo ranije koncerte Deep Purplea, i uz one koje su, naoko nezamjetne u strukturama pjesama, posebno su izražene u solističkim ispadima, a prvi od njih bio je školski primjer solo točke Iana Paicea unutar pjesme “Lazy“, koji su usnom harmonikom i svojim podužim solom začinili Ian Gillan, odnosno Ritchie Blackmore. Jon Lord je svoje veličanstveno znanje, talent i originalnost pokazao u svojim minutama, gdje je spojio klasiku, neoprogresivu, hard rock i pop zvukove, uz obilje kaotičnih zvukova s Hammonda, kojeg je svirao opasno ga naginjući, te uz jam momente sastavljene od raznolikih tema, kao što su “Jaws”, “The Planets”, “Für Elise”, “We Wish You A Merry Christmas” ili “Jingle Bells”.

Svoje minute unutar “Space Truckin’” iskoristio je Ritchie, odviravši jedan, onako, polukaotični kolaž različitih zvukova, s jam momentima sastavljenih također od frakcija raznolikih djela, poput “Ode To Joy”, “Waltzing Matilda”, “Jesus Christ Superstar”, provlačenjem gitare po monitorima, a posebnost je kratki set riffova još jedne kolosalne stvari “Burn”, unutar “Speed King“.

Bila su to i vremena u kojima je Gillan još uvijek mogao dobro vrištati na “Child In Time”, i ne samo na njoj (“Strange Kind of Woman”), šarmerski zabavljao publiku šalama i pošalicama na nekoliko jezika. A Roger? Za njega se zna. Fakin bio, fakin ostao.

I tako, “Perfect Strangers Live” još je jedno skoro zaboravljeno djelo koje je iz naftalina izvukao Eagle i fanovima benda dao prigodu da ga vide i čuju. Uz koncert, vide i “Tour Documentary” uobičajenog sadržaja za te prilike, u kojem centralno mjesto zauzimaju inetrviewi s članovima benda. A čuti ga se, osim na DVD-u, može i na dva CD-a. Da se i to zna, nekima nije nevažno.

Koliko god da je kontroverzi ostavio iza sebe, “Perfect Strangers” će se u povijesti pamtiti kao jedno od najuspješnijih albuma, a i razdoblja benda. Istina je neoboriva da se dobar dio toga može zahvaliti činjenici da su se sve stvari oko njega događale nakon reuniona, kojemu se, kako je navdeno, malo tko uopće nadao, no protiv koga nitko nije imao ništa protiv.

Ovaj koncert iz Australije, odakle je turneja i krenula, dokaz je koliko je bend bio snažan u 80-ima, i koliko je dobro da se baš tada vratio. Praktički, dojam je da se nikada i nije raspao i da je od ovog koncerta prošlo 11 godina otkako je MK II postava svirala zajedno, teško bi se moglo zaključiti sa sigurnošću. Uglavnom, lijepa uspomena za stare, a mala škola za nove fanove, bez obzira na ‘škakljivu’ kvalitetu slike. Jedna u nizu. Ne sumnjamo da se u skoroj budućnosti neće pronaći još koja ‘zaboravljena’ verzija.