Dobrodošao povratak

Nakon sedam mršavih godina autorskog mirovanja, objavljene kompilacije, pa live albuma, Chris Isaak nam isporučuje još jednu dozu onoga što najbolje zna: countryem, feedbackom i ehom prožete sentimentalne, emocionalne pjesme otpjevane svojim krhkim tenorom.

Čovjeka su zbog specifične boje glasa uvijek uspoređivali s Roy Orbisonom, širu pažnju publike je dobio zbog suradnje s Davidom Lynchom, koji je koristio njegove pjesme u filmovima “Divlji u srcu” i “Plavi baršun”, a i Stanley Kubrick se poslužio njegovom glazbom u filmu “Oči širom zatvorene”.

Serija vrlo dobrih albuma (od kojih ističemo “Forever Blue”) je cementirala njegovu poziciju na pop-rock sceni, a to je figura tihog, osjetljivog kantautora anđeoskog glasa nesklonog pretjeranim histeričnim cirkusarijama. Jednom riječju, Chris Isaak je štreber i šmokljan.

Osim što mu nije problem otpjevati telefonski imenik, trebamo mu zahvaliti što tako nešto nije ni pokušao. Naime, mnogi pjevači sjajnih glasova kažu da mogu otpjevati bilo što pa onda premalo pažnje poklone autorskoj snazi, a previše tehnici pjevanja. Rezultat takvog načina razmišljanja je u najboljem slučaju album s dva i pol hita i mnogo pjesama koje ćemo preskočiti jer upravo počinje nevjerojatno zanimljiva utakmica prve HNL.

Srećom, Isaak je prevelik štreber da bi padao na tako jeftine trikove, novi album “Mr. Lucky” donosi pametno složene pjesme kojima nije teško pobuditi emocije kod slušatelja. Za uvod se odlučio izaći s najjačim adutom: moćna “Cheater’s Town” donosi tri i pol minute energije i srdžbe u sporom tempu, “We Let Her Down” je nešto brža i još asertivnija, a treća “You Don’t Cry Like I Do” donosi tišinu kao ravnopravan instrument.

“Breaking Apart” je još jedan divan trenutak, duet s Trishom Yearwood, a “Baby Baby“, “We Lost Our Way” i “Best I Ever Had” možda budu odabrane za iduće singlove. To su redom zanatski izvrsno napravljene stvarčice koje pašu Isaakovom glasu kao med mlijeku.

Za zatvaranje je nespretno odabrana “Big Wide Wonderful World“, solidan i oznojen blues-rock broj, koji jednostavno zatvara ovaj album na krivi način.

Tu se i krije dio problema ovog albuma, a to je da se Isaak prilično inspirirao agresivnim bluesom, koji njegovom nježnom glasu ne odgovara tako dobro i ne iznosi na način kako smo to navikli od njega, tako da ovaj album ne uspijeva biti remek-djelo, ali to nije ni bitno – bitno je da je umjetnik koji je uvijek stvarao iz srca opet aktivan i da se osjeća kao da ima mnogo toga za reći.