Dobro razmislite prije samoubojstva

Čemu ovako sudbonosan naslov? Stavim CD u player, pustim ga, vrti se i vrti, a pjesme sve jedna kopija druge.

Svaka ima istu strukturu, iste dijelove, istu dinamiku žestine i melodije. I onda pomislim – nemoguće je da Amity Affliction
doživljava toliki hype bez apsolutno ikakvog uporišta. Pogledam
naslovnicu albuma “Chasing Ghosts” i odlučim – idem malo proučiti riječi
i temu albuma.

Da, kad vidite tijelo mladića obučenog u starke, uske traperice i tetovaže kako visi s drveta, pomislite – samoubojstvo. Tko bi rekao – vokal Joel Birch ima svoje stavove i svoja iskustva. Prvo, bend su nazvali kao kombinaciju prijateljstva i nesreće, jer im je prijatelj poginuo u prometnoj nesreći. Drugo, Joel je (barem su takve glasine krenule) prije nekoliko godina pokušao samoubojstvo.

Shvativši što je napravio i koliko je taj čin zabrinuo obitelj i prijatelje, složio je gotovo sve tekstove na ovom albumu, a posebno pjesmu “Bondi St. Blues” koja simbolizira njegov povratak iz bolnice. Kada svemu pridodate njegove ateističke poglede na svijet, dobivate riječi “Is your chest so heavy you’re ready to leave, or are you just hoping that someone will grieve” na “Chasing Ghosts“. Ili “Let me tell you my friends when it end it just ends, there’s no afterlife you don’t come back from death, so when you leave this earth, when your heart stops you’ll see – there’s no choir of angels there’s no gods to meet” na “I Heart H.C.” koja vrti osnovnu temu albuma – ako se ubiješ, znaj da dalje nema ničega! Nema duhova, nema raja, nema pakla, jednostavno je – gotovo.

Eto, ta tema albuma uz jednostavne riječi kao metalcore ili post-hardcore govori gotovo sve što trebate znati o trećem albumu Amity Affliction. Brutalni metalcore prekidi, drop C štimung, pokoji duboki elektronski ton, urlanje i ekstremno patetično emo pjevušenje refrena s melodijama koje je odradilo već više od pola Kalifornije! Ne samo da su melodije i način pjevanja uobičajeni, već negdje oko “Flowerbomb” pomišljam da cijelo vrijeme slušam jednu te istu pjesmu.

Zanimljivo je samo što su Amity Affliction tim stalnim urlam/pjevam izmjenama uspjeli postići apsolutno suprotan učinak od ostatka sličnih bendova. Kada je Killswitch Engage složio tri-četiri albuma, uvijek bi se čekao pijevni refren da malo ubije generičke riffove, a ovdje vam pred kraj albuma dojadi upravo taj dio – pijevni, i čekate da krene žestina. Slično kao i kod njihovih sunarodnjaka – Parkway Drive.

Nije loše kada vam neki album ostane obilježen riječima, posebno kada živite okruženi muzikom gdje ih većinom ni ne razumijete unutar vrištanja i urlanja. Samo zato je Amity Affliction dobio šansu. Tema je uvijek zanimljiva, ali treba upozoriti – tema samoubojstva ovdje nije zbog nekakvih depresivnih namjera, niti glorificira takve, kako ih oni nazivaju, ‘kukavičke’ poteze, već upravo suprotno.

Osim toga “Chasing Ghosts” je još samo jedan u nizu. I to ne na dobar način.