Dobro, lošije, gore

Od benda kojeg predvodi Damon Albarn, a kojeg čine još i nekadašnji basist najboljeg benda koji je ikada postojao The Clasha, zatim gitarist The Verva te bubnjar Fele Kutija, a kojima je album producirao Danger Mouse, vjerojatno biste (s pravom) imali velika očekivanja, zar ne? E pa, bolje nemojte.

Daleko od toga da ja imam nešto protiv Albarnovih ambicioznih glazbenih projekata, ali mi se nekako čini da mu je sama glazba, nažalost, ovog puta bila na drugom mjestu, zbog čega je osjećaj da je skrenuo s pravog puta kojeg se do sada uspješno držao samo još jači.

Izgleda da je kapetan Albarn nekako zamislio da bi mu zvučna imena njegove posade i, priznat ćete, intrigantno ime benda kao što je The Good, The Bad & The Queen trebali biti dovoljni da osvoje pažnju slušatelja, no sve mi se čini da nije baš utrošio puno vremena razmišljajući o tome kako tu pažnju na kraju i zadržati.

Sam projekt, ili bend ako baš hoćete, zamišljen je tako da ponudi svakom po nešto, što već dokazuje i šarolikost njegovih članova, a to ćete moći osjetiti čim album zavrtite u svom glazbenom uređaju, jer će iz njega ispasti sve od Brit popa, preko reggae i duba do Afro beata.

Iako se tragovi svih Damonovih prijašnjih glazbenih projekata osjete i na ovom albumu, osobito Blura, nemojte nikako očekivati da ćete ovdje naletjeti na maštoviti gitarski pop na kojem je Blur izgradio svoju reputaciju. Isto tako nemojte očekivati nekakvu reinkarnaciju “London Callinga”, jer to, realno, nikada ne bi ni bilo moguće, kao što bi bilo glupo očekivati i to da je ovo još samo jedan Gorillaz album, samo s članovima od krvi i mesa ovog puta.

Zvuk samog albuma je puno smireniji i tiši od onog kakvog bi ovakva ekipa mogla proizvesti, ali to uopće nije onaj loš dio albuma. Loše je to što sve melodije zvuče nedovršeno, kao da Albarn nije osjećao potrebu da nam detaljnije objasni kakvi su mu se to demoni motali po glavi kada je smišljao svoj slijedeći izlet u svijet glazbe.

“The Northern Whale” i “The Bunting Song” zvuče kao da dolaze iz Blurove radionice, samo možda malo tužnije i smirenije nego što je to Albarn radio u ranim danima svoje glazbene karijere. “80’s Life” je samo jedna u nizu pjesama koje se bave tematikom rata (onog u Iraku, pretpostavljam, s obzirom na Albarnovu angažiranost), što postaje zamorno ne samo ovdje i sada, već i na masu drugih albuma i kod masu drugih izvođača, jer izgleda da se anti-ratna tematika, koliko god pohvalna ona bila, jednostvano mora naći na svakom albumu koji imalo drži do sebe.

Čitava uloga The Good, The Bad & The Queen je, zapravo, pokušaj da se ocrta način na koji su sav onaj optimizam i svijet mogućnosti koji su postojali u Britaniji ’90-ih nestali u korist cinizma i kaosa u svijetu u kojem više ne postoje nikakva pravila ni sigurnost. Zbog svega toga ga je nemoguće ne shvaiti samo kao još jednu Albarnovu refleksiju o tome kako vrijeme prolazi i kako se stvari mijenjaju, ali samo s lošijeg na gore.

Mračna i pomalo teška atmosfera će se zadržati sve do posljednje 3 stvari na albumu i podići se tek s “Three Changes“, dub jamom koji oslikava one ružne strane britanske svakodnevice. Na “Green Fields” će Albarn čak postati romantičan i počastiti nas jednom ljubavnom, poručujući nam: “Do what you want to do!“

Album završava afrobeat ritmovima u naslovnoj pjesmi u kojoj će najviše do izražaja doći instrument Tonya Allena te gitarske sposobnosti Simona Tonga. Eh, da je više ovakvih pjesama na albumu, dobio bi on puno bolju ocjenu. Ovako mogu samo zaključiti da je, bez obzira na možda dobru ideju, sve to moglo puno bolje.