Dobro? Loše? Ne, samo prosječno…

Milburn je indie rock četverac iz Sheffielda koji su zajedno već nekoliko godina. Priča o njima je počela kada su imali nekoliko gaža pred najbližim prijateljima u garaži bubnjara Joe Greena. Polagano se počeo širiti glas o njima tako da su već 2002. rasprodali The Boardwalk, poznati bar u Sheffieldu, a došli su čak i do legendarnog liverpoolskog Cavern Cluba u kojem su 1961. predstavljeni The Beatlesi.

Za razvoj karijere dobro im je došlo prijateljstvo sa sugrađanima Arctic Monkeys koji su ih pozvali kao support na nekoliko koncerata. Kako se digla velika prašina oko njih, tako je i Milburn iskoristio priliku, potpisao ugovor i izdao ovaj prvijenac “Well Well Well“.

Album nije nimalo revolucionaran, ali nije niti loš, pripada nekoj zlatnoj sredini britanskih novi(ji)h bendova. U nekoliko trenutaka pogode odlične gitarske dionice, a u drugim momentima zvuče sasvim isprazno i prosječno. Kada bi poradili još malo više na svojem izričaju, moglo bi se više pričati o njima.

Najviše ih uspoređuju s već spomenutim Arctic Monkeys. Dok su se Arctic Monkeys uspjeli internetski izreklamirati, Milburn nije bio takve sreće pa sada ispada da su svojevrsne njihove kopije. Arcticsi imaju nekoliko vrhunskih hitova koji su uvelike podigli kvalitetu albuma, što nije slučaj na “Well Well Well”.

Ovdje fali neka pjesma, odnosno hit, koji bi digao cijeli album jer pjesme su OK, ali im fali ono nešto što bi ih istaklo od mora sličnih.

Da sve ne svedem samo na usporedbe s Arctic Monkeys, rekao bih nešto o samom zvuku benda Milburn. Kako to obično biva za britanske bendove, većina podloga je uzeto iz zlatnih godina brit-popa s izmješanim žestokim punkoidnim riffovima, s izraženim strofa-pripjev pjesmama. Gitare se povremeno razuzdaju i zvuče odlično, ali u nekim trenucima kao da ih ne znaju obuzdati do kraja, odnosno nekako su previše ispolirane.

Album započinje opakim riffom u pjesmi “Well Well Well”, ali se kasnije razvodni u neku pseudo-country rock besmislicu s dosta primjesa Arctic Monkeysa u pripjevu (a što se može kad su oni ranije izdali album pa Milburn zvuči kao Arcticsi, a ne obrnuto). “Showroom” već popravlja malo situaciju, a “Send In The Boys” pokazuje kako dobro mogu zvučati. “What About Next Time?” pomalo je ljigava (kao The Futureheads), ali vrlo je pamtljiva i melodična pa bi mogla ostati kao najpoznatja pjesma s ovog debuta.

“Lipstick Licking” je puna energije, dok se “Last Bus” sa zveckavim gitarama i zavijajućim glasovima pozitivno ističe od ostatka materijala. One su smjernice kojim bi bend trebao krenuti, i tada uopće ne bih sumnjao u njihov uspjeh. Sam kraj albuma je i najbolji dio jer se tu nalazi “Brewster” te “What You Could’ve Won” u kojoj se ističu galopirajući bubnjevi i zaigrane gitare.

Navodno dečki rasturaju uživo te je prava šteta da ih nemamo priliku poslušati i u takvom izdanju. Možda bi za koji djelić ocjena bila viša, ali ovako je dojam da dečki imaju neiskorištenog potencijala, da se još malo moraju vratiti u garažu i svojim počecima.