Dobro ime benda, ali promašeni niz pjesmica

Po imenu benda, smatrao sam da je ovo neki opaki rock bend kojemu su cure i alkohol na prvom mjestu. Djelomice sam bio u pravu samo što nisu žestoki već na ljepuškaste melodijice ukomponiravaju ljubavne tekstove o djevojkama i ljubavi. Tako pomalo razočaran prvim dojmom krenuo sam u preslušavanje albuma.

The Motorettes su još jedan u nizu britanskih bendova koji pokušavaju isplivati na površinu. S ovakvim zvukom teško će uspjeti jer dosta zvuči na neki američki teen pop-punk bend u stilu Blink 182. OK, možda sam bio malo pregrub jer su dečki solidno odradili posao, te se uopće ne bi moglo reći da ih je samo troje u bendu.

Svoju glazbu su opisali kao spoj The Ramonesa, Beach Boysa i girl-pop grupa ’60-ih kao što su The Ronnettes i The Shirelles. To bi bilo odlično da je tako, ali se ipak malo zavaravaju jer su dosta daleko od svojih uzora.

Možda bi bilo bolje da ih je Phil Spektor producirao u ono vrijeme pa bi i The Motorettes bili nešto posebno. Ovako je to teško moguće. Iz pjesme u pjesmu bio sam dojma da sve više tonu u neku prosječnost i dosadu. U nekim trenucima su mi zvučali kao The Futureheads (jedni od mojih ‘idola’) koji pokušavaju učiniti nešto zabavno i dobro, a usporedba s njima svakako ne može biti pozitivna stvar.

Prvih par pjesama je vrijedno spomena jer najmanje zvuče ljiga, nego ipak imaju potrebnu žestinu koja privlači na preslušavanje albuma u cijelosti. Prvenstveno mislim na uvodnu “Super Heartbeats“, “You Gotta Look The Part” koja ima jako isprekidan vokal i “Go Go Gadget Girl” koja je dosta nalik Ashu od prije par godina.

Već na sljedećoj “Heart Stop Ing” dobivaju taj sound Blinka 182 kojeg se praktički ne rješavaju do kraja albuma. Taj ostatak bi jedino mogao podijeliti na pjesme koje više ili manje podjećaju na određeni bend, a uz Blink 182, najsrodniji bi im još bili Simple Plan i Good Charlotte.

Robin, Jack & Jed, odnosno The Motorettes su se rodili u krivo vrijeme, ili barem na krivom kontinentu da bi mogli postići nešto više. Ovako ćemo imati albumčić kojeg će poslušati tek vjerni fanovi pop-punka kojima on još nije dosadio.

Ponekad neoriginalnost može biti vrlina ako se zna što se želi postići, ali ovdje sve ispada previše isfurano na američku spiku. Taj teen-pop punk je lagano zamro i nadam se da će i ostati tako pokopan, te da ga neće ponovno oživjeti ovako neinovativni bendovi poput The Motorettes.

Možda sam i ja djemice kriv što sam očekivao nešto mnogo više od benda koji se zove The Motorettes, možda bi bila bolja situacija da sam ga dobio u ljeto kada je i izdan, jer su ovo ipak ljetne melodijice, ali ipak…

Dečkima želim mnogo sreće u daljnjem radu i lovljenju curica na provjereni način, s gitarama u rukama.