Dobro došli u svijet paklene razvratnosti

    2064

    Belphegor

    Bondage Goat Zombie

    Datum izdanja: 18.04.2008.

    Izdavač: Nuclear Blast / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Bondage Goat Zombie
    2. Stigma Diabolicum
    3. Armageddon’s Raid
    4. Justine: Soaked In Blood
    5. Sexdictator Lucifer
    6. Shred For Sathan
    7. Chronicles Of Crime
    8. The Sukkubus Lustrate
    9. Der Rutenmarsch

    Sve je očitije kako u brutalnijim metalnim kombinatorikama polako stiže vrijeme opstanka gotovo pa isključivo najkvalitetnijih sastava. ‘Oni ostali’ i dalje puno rade, ali problem je u tome da su im kvantitativne iznad kvalitativnih vrednota. Jer metalnu publiku vrlo je teško obmanuti ili je, u najmanju ruku, duže vrijeme držati u zabludi.

    Zato se i događa da mnogi bendovi nestaju brže nego si sami to i mogu zamisliti, a kamoli predvidjeti, bez obzira što ulažu mnogo volje, želje i truda. No s austrijskim je Belphegorom situacija drastično drukčija. Bend je to koji je dosta dugo muzički rastao i marljivo skupljao ‘bodove’ kod ljubitelja ‘opakijeg’ sounda.

    Praktički možemo reći da su se tek petim albumom “Goatreich – Fleshcult” (2005.) uzdigli na, od fanova, ali ne i samo njih, traženu razinu i danas su jedno do najcjenjenijih imena death/black ili, kako se to moderno kaže – blackened death metala. Moram priznati da im ja nisam baš neki poseban fan, a i ne pratim ih od početaka, obzirom da sam ih ‘uhvatio’ tek negdje 2000. godine, s albumom “Necrodaemon Terrorsathan”, izašlim na, mislim, Last Episode etiketi, za koju čak više niti ne znam je li još uvijek aktivna.

    A to je bilo, po mojem sudu, računajući i naredni album “Lucifer Incestus” (2002.), razdoblje u kojem je bend unutar svojeg izražavanja bio nešto bliži black metalu. Takva situacija nije i na novom, sedmom po redu albumu “Bondage Goat Zombie“, koji donosi sa sobom karakteristični, furiozni, ‘okrutni’, ekstremno ljutiti, klasičan ‘belphegorski’ miks death i black metala kojem je teško precizno odrediti gdje se to točno nalazi ‘crta razgraničenja’ između ova dva subžanra.

    Muziku podržava

    Međutim činjenica je da su npr. vokalne sekcije nešto deatherskije nastrojene, a tekstualna je tematika puno bliža blackerskoj. Genaralno pak unutar pojedinih naslova sve se individualizacije svode na konstantno ‘miješanje’ obaju stilova, s dodatkom povremenih thrash/hevijanerski nastrojenih, čišćih gitarističkih ‘međuigri’ te kontinuiranom vokalnom modulacijom i nekim melodičnijim refrenima.

    Što bismo mogli označiti kao neke od bitnijih karakteristika. Kao i podatak da u postocima ima nešto malo više sporijih dijelova nego inače. A da je album ‘bolesno’ mračan, dramaturško/trilersko/horroski užasavajući i da dolazi iz najvećih i najtamnijih dubina, to mislim da ne treba niti posebno isticati.

    Kakav drukčiji i može biti, kada je uobičajenoj sotonističkoj, bogohulnoj tekstualnoj tematici Belphegora u kojoj Sotona vodi glavnu riječ, ovdje dodana i ona u direktnoj vezi sa seksualnim perverzijama izraženima do krajnjih, gotovo pa i nezamislivih granica. I sve to (opet) otpjevano na engleskom, njemačkom i latinskom.

    Apsolutno crno, crnje i od najcrnjih morskih dubina, a inspirirano francuskim revolucionarom, aristokratom i piscem Donatienom Alphonseom Françoisom de Sadeom (Marquis de Sade (1740.-1814.)). Koji je još u 18. stoljeću ‘obrađivao’ erotsko-pornografske teme, i to na najbrutalnije, najteže, najrazvratnije i, ajmo biti i malo blagi, najneuobičajene načine.

    I gotovo polovicu života proveo po zatvorima i ludnicama. U konačnici, i riječ ‘sadizam’, iz koje se također iscrpilo dosta ideja za ovaj album, izvedenica je upravo od njegovog prezimena. I to je sastavni dio albuma pa ga moramo spomenuti, kao i podatak da je u svojem dobrom dijelu i epski ‘obojen’.

    Usto, stalna vrijednost ovog benda je i strukturalnost, slojevitost i razgrađenost naslova, u kojima ima puno kružnih, kontinuiranih izmjena i dopuna svih dijelova koji ga tvore, i ovdje je došla do punog izražaja. Kao i to da nema nikakvih kompromisa i popuštanja. I nigdje.

    Niti u produkcijskom dijelu, koji je, mada iskristaliziran, ipak zadržao elementarne dijelove subžanrovske izvornosti, ne popustivši do kraja pred naletima najmodernijih standarda.

    Otvarajući dio prve, ujedno i naslovne pjesme, u kojem se čuju crkvena zvona, koja se ‘utapaju’ u opako, krajnje bijesno naratorstvo, jasno daje do znanja u kojem će se pravcu, barem onom tekstualnom, album dalje kretati. Isto kao i s muzičke strane; brzi ritmovi s ‘mitraljirajućim’ riffovima i bubnjanjem tek su na momente usporeni vokalima, te ‘očišćenim’, skoro pa thrash gitarističkim ritmikama.

    Slična je i “Armageddon’s Raid“, s time da ona ‘kreće’ akustikama, a “Sexdictator Lucifer” otvaraju uzdasi, nešto nalik na one ljubavne, u svojem je većem dijelu agresivna, ali ritmički mirnija, sa pojačanim basevima, thrash riffovima, heavy solažama, da bi finale ‘doživjela’ uz bolan jauk na kraju. Sve u skladu s dijelom lyricsa čije smo sadržaje ukratko naveli, a na koje direktno asocira i sam njezin naslov.

    Shred For Sathan” jedan je od urnebesnijih, bezobzirnijih naslova sa snažnim growl/scream pjevanjima i pomalo neočekivanim bubnjarskim heavy smirivanjem te tematikom usko vezanom uz naslov. Mislim da nije potrebno previše naglašavati koja se to riječ najviše puta čuje unutar instrumentalnih izvedbi.

    Pjesma “Der Rutenmarsch” sa sporijim death black vokalima, koji ubrzavaju uz gitare, sa solidnim heayv solažama, akustikom i naratorstvom, po meni je najbolja na albumu. A usto, naglašeniji plač na njezinom kraju metaforički dočarava kroz što je sve morao proći ‘sudionik’ ovog albuma. Naravno, ako ga je, kojim čudnim slučajem, uspio nadživjeti.

    Muziku podržava