Dobro došli u hard rock disco

Grupa detroitskih ekscentrika koja je oformljena 1996. godine na čelu s Dickom Valentineom, pravim imenom Tyler Spencer, isprva je nazvana The Wildbunch. To ime ubrzo zbog autorskih prva morali su promijeniti u Electric Six. Vucarali su se tako nekoliko godina, bez ikakvog objavljenog materijala i nikakve perspektive te se raspali krajem devedesetih.

Velentine tada očajnički pokušava svoju liriku i muziku diskografski izbaciti na sve načine, te tako ulazi u side-projekt nazvan Dirty Shame. S novom ekipom radi dosta nategnuti i ne baš pretjerano zapažen album, koji je zapravo, tek se kasnije ispostavilo, imao za ulogu oživjeti, nabiti i potjerati elektrone kroz tu električnu šestorku. Na tom albumu našla se prva, može se reći i probna verzije pjesme “Vengeance And Fashion” koja je već dvije godine nakon dobila svoje mjesto na službenom im albumu “Fire”.

Definitivni komercijalni proboj izveli su pjesmom “Danger! High Voltge”. Taj underground hit bendu je donio publicitet djelomično i zbog gostovanja te sudjelovanja Jacka Whitea u dionicama back vokala.

Moj prvi susret s ovom ‘šestoricom detroitskih električnih luđaka’ dogodio se također zahvaljujući toj pjesmi tamo negdje ’03. godine. Nakon od gledanog spota nadvio mi se veliki upitnik iznad glave, spoj bolesno režiranog humorističnog spota koji se muzikom kroz metal te garažni rock dobrim dijelom dotiče disco muzike ranih ’90-ih godina.

Electric Six imaju kontinuiranu uzlaznu diskografsku putanju, pa tako nakon “Fire” izdaju drugi također zapaženi rad nazvan “Senor Smoke“. Album kojeg je naprijed progurala humoristična verzija Queenova starog hita “Radio Ga Ga” što je dosta uzdrmalo izrazite obožavatelje. Potpuno razumljivo jer u spotu pokojni Freddie u spiritualnom obliku pleše pored svoga nadgrobnog spomenika dok mu prateći bend čini čopor pudlica. Iako je to kod samih Queenovaca izazvalo podvojena mišljenja, Roger Taylor, autor pjesme, bio je zabezeknut dok je njegov kolega iz benda, Bryan May, to primio veoma dobro, čak i s pozitivnim komentarima.

Zadnji biser ovih ‘električara’ izašao je krajem ljeta ove godine pod nazivom “Switzerland“. Album kojeg kao i sve dosad karakterizira čušpajz raznih stilova, koji u većini slučajeva niti ne mogu ići zajedno, dok ih majstori iz ‘detroitske elektre’ ne počnu krojiti prema vlastitom auditivnom doživljaju.

Ovaj put također nailazimo na kombinaciju hard rocka, synth popa sve obavijeno nekim njihovim disco ruhom, a protkano gitarskim rifovima i napadnim bubnjem uz Velentineovim metalski prodorni i hrapavi glas, što po meni i nije najbolji vokalni odgovor na muziku koju stvaraj.

Odmah na početku ugodno su me iznenadili s “Band In Hell“. Koja je u Tito & Tarantula stilu svojevrstan parodijski odgovor na “Heaven” Talking Headsa. Iznimno me se dojmio čisti zvuk gitare, popraćen ritam gitarom i orguljama, nema pretjeranog glasovnog forsiranja što im je inače glavna karakteristika ostatka albuma. Bojim se da u taj koš nešto lakših djela mogu staviti još samo završnu “Chocolate Pope“, u cijelosti odsviranu na klaviru, za koju samo mogu reći da je karakterizira kratkoća.

S laganog početka, odmah skok na sadržajno smiješno složenu “I Buy The Drugs” koja bi bolje pristajala, bar vizualno, nekoj od američkih hip-hop ikona. Kada bi TV stavili u ‘mute mod’ vidjeli bi samo sise, sise, sise, pokoji joint i opet sise. Samo ime govori da to ne može biti bas neki inteligentno napravljen muzički komad. Nisam neki fan pretjeranog, ne melodičnog uništavanja gitare, ali na žalost moram primijetiti da je to ono što odlikuje veliki dio trećeg im po redu diskografskog prezentiranja.

Četvrta stvar – “Night Vision“, pljunuti mi je Nickelback, lagani uvod hrapavim glasom koji postepeno prerasta u uništavanje vlastitih glasnica, pa gitare koje kao da moraju sebi i ostalima dokazati da se i s dvije žice i dva polja može odsvirati cijela pjesma, refren s pripjevima, koji prema glavnom vokalu zvuči poput zbora bečkih kastriranih dječačića.

Sredinu te cjeline drže “Rubber Rocket” te “Pink Flamingos“. Više mi se sviđa ova druga, pjesma koja bi bila idealna za soundtrack nekog starog vesterna, gdje bi pratila glavnog junaka prilikom odlaska na finalni obračun, čak se u pojedinim sekvencama pojavljuju dionice na usnoj harmonici što sve s relativno dobrim riječima “…you’ve got to climb the statue of the demon to get closer to God” daje dobru, pa možda i najbolju pjesmu čitavog albuma.

“Germans In Mexico“, smatram dobrim krajem jedne ne tako dobre priče, jer ‘Čokoladni Papa’ kojim završava je u najmanju ruku užasna. ‘Švabe u Meksiku’ lijepim ritmom zatvaraju ovaj čudan sklop muzike i glasa iako nisam baš siguran što je pjesnik tome pjesmom htio reći, u glavnom dođe kao odmor nakon ovih par posljednjih komada ne harmonizirane dreke.

Kad naprave ‘best of’ s postojećeg opusa tek onda će to biti puni pogodak jer se u gomili besmislenih pjesama znade zavući koje hvalevrijedno djelo. Do tada napiknite pokoju stvar sa ‘Švicarske’ čisto da si zadovoljite svoje Electric Six potrebe.