Dobra muzika za jedan školski sat

Kad se mladom irskom kantautoru Conoru J. O’Brienu raspao bivši sastav The Immediate, on je postupio kako se već postupa kad dođe do kraja jednoj dugoj vezi – napio se.

Sljedećeg jutra, mamurne i bolne glave koja je pulsirala u ritmu srca, s očnim zjenicama prošaranim krvavim žilicama, sjeo je s gitarom u rukama i napisao prvu pjesmu novog mu benda Villagers koja se našla na njihovom debi albumu “Becoming A Jackal”.

Između dva sastava, dakle, nije gubio vrijeme. Album je bio nominiran za nagradu Mercury i glazbena priča se nastavila. Novi album Villagersa “{Awayland}” nova je etapa u karijeri ovog sastava.

O’Brien, muškarac dječačkog lica, glazbenik tihog, osjećajnog i krhkog glasa s lirikom koja često prelazi iz melankolije u euforiju, alfa i omega je benda Villagers. Pop muzika s debi albuma zapela je za uši nekim velikim glazbenim zvijerima, te je bend počeo nastupati kao predgrupa Neilu Youngu, Tracy Chapman i bendu Elbow, da nabrojimo samo neke. Na novom albumu stvari su zaoštrenije, orkestracije bogatije. Stih Ryana Adamsa, “Kad si mlad postaneš tužan”, pada na pamet dok se slušaju O’Brienovi melankolični zapisi. Bendovi poput The Bright Eyesa i Sparklehorsea također su u bliskom rodbinskom srodstvu s Villagersima.

Album započinje pjesmom “My Lighthouse” u kojoj se O’Brienov vibrato konstantno uzdiže, pričajući priču u stilu ranog Cohena, praćen akustičnom gitarom. “Earthly Pleasures” meditira na temu prolaznosti vremena, i što ta prolaznost donosi i odnosi. Slušatelja napada ritam mašina i orkestralni žičani instrumenti – u njoj bend počinje nastupati u svoj svojoj snazi.

U “The Waves” na valovima loureedovskog gitarističkog feedbacka se juri ususret sudaru s obalom; u “The Bell” riff elektične gitare reže kao na najpoznatijim snimkama The Shadowsa. U pjesmi “Nothing Arrived” opjevane su pesimističke granice O’Brienovog poetskog svijeta vidljive u stihovima “Čekao sam nešto i nešto je umrlo/ pa sam čekao ništa i ništa je došlo“.

U jednoj knjizi Nicka Hornbya nekoliko suicidalnih slučajeva se okupi u sobi i slušaju glazbu Nicka Drakea. Ne poštujući glazbu, društvo se ubrzo zapriča i žamor počinje prekrivati pjevača, dok ih jedna od okupljenih ne upozori: “Budite tiho, zar ne vidite koliko on pati dok pjeva“. Naslovna pjesma albuma, instrumentalna “{Awayland}“, s ‘fingerpicking’ akustičnom gitarom i orkestrom u pozadini podsjeća na takve Drakeove uratke i na njegovo prebiranje po instrumentu.

Ostatak albuma se odmotava u sličnom stilu prepunom melodijskih zaokreta, a njegov kraj obilježava sintisajzer, O’Brienova nova igračka. “Vidio sam da imam pjesme koje se mogu povezati s elektroničkim teksturama sintisajzera – bilo je poput slagalice!” izjavio je. Završna “Rhytm Composer” izravna je posveta tom instrumentu.

Uvriježeno je mišljenje da je lagano snimiti dobar prvi album, ali je mnogo teže tako kvalitetan rad održati na drugom. S “{Awayland}” Villagers su zadovoljili kvalitativne ljestvice postavljene s “Becoming A Jackal”.

Četrdeset i pet minuta albuma traje jedanaest novih pjesama Villagersa. Trajanje je to jednog školskog sata. Nema se na tom satu mnogo novog za naučiti. Dobro poznate teme su ponovno ispričane na pop način koji je zavodljiv i intrigantan. I to je sasvim dovoljno.