Dobili smo velikog pripovjedača među muzičarima americane

Sa 22 godine je postao član grupe Drive-By Truckers, bio je mali dečko među 10-15 godina starijim mačorima.

Sa 27-28 je izašao iz grupe, usput se navukavši na alkohol i još pokoji opijat. A sa 35-36 (otprilike onoliko koliko je imao Dante kad je prolazio kroz pakao) je izdao ploču na kojoj jasno izražava svoju biblijsku krivnju što je majci upropastio život rodivši se kad je imala tek 17, a otac 19, i oboje nemaše pojma što je to ljubav i raščišćava račune sa svojim bivšim bendom. Jason Isbell je James Blunt za one koji znaju što je muzika. Istini za volju, Blunt je svojom posljednjom pločom dao do znanja da mu dugosvirajući projekti znaju zvučati suvislo i emotivno, no Isbell po glazbenoj formi te pjevanju liči engleskom plačimačku… i sve to Isbell radi mnogo, mnogo uvjerljivije. To je americana najteže kategorije koja zadržava pristupačnost i formu po muzike pritom ne gubeći ništa od svoje dubine. Isbell pjeva priče od kojih se ledi krv u žilama, izbacuje bol iz sebe kao da je na psihoterapiji i zvuči kao da se jako dobro zabavlja. “Something More Than Free” je biblijska ploča u kojoj se izrijekom ne spominje Biblija, no mnogo je aluzija, motiva opraštanja, motiva trpljenja, motiva krivnje, napuštanja. Junaci Isbellovih pjesama su ljudi s problemom, nesretnici koji nikad nisu imali sreću okusiti radost života, kojima je teret krivnje ili obaveze ili oboje pao s neba i koji se s tim nose s promijenjivim uspjehom. Iako album starta optimistično, brojem “If It Takes a Lifetime“, već u drugoj pjesmi kaže da je sve što čovjek napravi može izgorjeti u 24 sličice. Centralno djelo albuma je dijelom autobiografska, molska, epska “Children of Children“, koja potresno opisuje roditelje maloljetnike i osjećaj krivnje kojeg sin osjeća jer je uzeo majci pola života samo zato što se rodio – Isbell je rođen kad mu je majka bila 17, a otac 19 godina star, odnosno, kako opisuje, da nisu znali razliku između svetog i profanog, kako očekivati da ostanu skupa kad nisu znali što znači ljubav.

Isbell na refrenu naglašava, “Uzeo sam joj godine života samo zato što sam se rodio“. Instrumentalističke solaže se bešavno nadovezuju da kažu ono neizrecivo. U naslovnoj pjesmi se zaklinje na protestantsku radnu etiku. I to je možda Isbellov način nošenja sa svojim ovisničkim demonima: pretvoriti sve u rad. U intervjuu Rolling Stoneu Isbell je rekao da je počeo intenzivnije čitati i družiti se sa šljakerima, jer su “Njihovi problemi realni problemi“. Ni na jednom mjestu na ovom albumu Isbell ne izgleda pozerski, patetično ili prenaglašeno.

U posljednjoj pjesmi na albumu “To a Band That I Loved“, Isbell se klanja Drive-By Truckersima, zahvaljuje im na tome što su iz njega izbili strahove, cijeni njihovo samopouzdanje i u konačnici, sjeća ih se na svojim koncertima.

Osim što su pjesme majstorski jasno sastavljene, ne treba zanemariti ulogu muzičara, koji su diskretno glavnu ulogu prepustili Isbellu i njegovoj gitari. Jasonova supruga Amanda Shires tiho briljira na violini, a osim nje, kompletna ploča je tri četvrt sata ne baš tako diskretne briljancije.