Dobili smo novi, pravi glas Nashvillea

Pjesme s novog, drugog po redu, albuma mlade američke kantautorice Caitlin Rose prešle su dugačak put.

One kao da su pedesetih godina prošlog stoljeća sišle s pozornice nashvillske kultne koncertne dvorane The Grand Ole Opry, proputovale put kroz vrijeme do današnjih dana, te ostale zapisane na njenom albumu “The Stand-In“. Njene pjesme su nastale u ambijentu prožetom duhom vremena Nashvillea pedesetih kad je ta glazbena scena bila na svom vrhuncu, karijere Patsy Cline i Cheta Atkinsa na uzlaznoj putanji, a smrt Hanka Williamsa još svježa. Album prvijenac Roseove “Own Side Now”, izdan 2010., nagovijestio je dolazak snažnog mladog talenta. Njeno kompetentno izvođenje klasika “Dead Flowers” i “Sweet Virginia” The Rolling Stonesa bili su pokazatelji temeljitog poznavanje glazbenog idioma rocka. No tek ovdje, ona je uhvatila pravi kreativni zamah: njen glas vrluda spretno pričajući dobro poznate priče; pedal steel gitara plače negdje u pozadini; bas ponekad zamijeni kontrabas, a okidanje njegovih žica potresa slušateljeve ušne živce u snažnim ritmovima.Album otvara pjesma “No One To Call“. Kontemplacija je to o usamljenosti, o onom trenutku kad su ‘sve linije zauzete i nema se koga za nazvati’. Pjesma odmah seli slušatelja u nekakvu američku zadimljenu krčmu u kojoj kamiondžije ispijaju pivo dok Roseova izvodi album na malenoj, skučenoj pozornici.

Pratnju u avanturi snimanja ovog albuma činio joj je prateći roots sastav The Deep Vibration. Oni znaju kako se ovaj posao radi. Svaku emociju iz glasa pjevačice prati njihova adekvatna instrumentalna pratnja. U ulozi producenta su nastupili nashvillski momci Jordan Lehning i Skylar Wilson. U snimanju albuma primijenili su konzervativna pravila ove glazbe, davno uklesana u zakonik o countryu. Paradoksalno, njegova neukrotiva priroda može biti dočarana samo ako se pridržava određenih pravila.

Na repertoaru albuma “The Stand-In” nakon uvodne pjesme poslagano je još jedanaest lakih komada. Sve su ispisane u istom glazbenom ključu. Neke su nježne, poput “Pink Champaigne” i “Only A Clown“. Potonju je Roseova napisala u suradnji s Garyem Louisom iz The Jawhawksa. Na albumu se nalaze i dva covera. Prvi je pjesma “I Was Cruel” čiji su autori prateći sastav The Deep Vibrations. Drugi je “Dallas“, prepjev pjesme The Felice Brothersa, koja je jedan od vrhunaca albuma.

Da nije samo zvuk s albuma “The Stand-In” uronjen u prošlost svjedoči i njegova naslovna fotografija, s koje nas Roseova promatra leđima okrenuta, glave zabačene prema objektivu preko ramena, jednom rukom podbočena o bok. Podsjeća na filmske postere iz stare ere Hollywooda. Pogled prebačen preko ramena je zavodljiv, rezolutan i opasan. Posljednja pjesma albuma, kabaretski boogie-woogie “Old Numbers” odmotava album prema njegovom kraju, baš kao što odjavna špica filma najavljuje njegov završetak.

Jedan kritičar je napisao da je album “The Stand-In” “Baš poput onih bezvremenskih ploča kakve je Owen Bradley nekoć snimao u Decci“. Ta misao ima smisla. Dodao bih još da je s Caitlin Rose pronađen pravi glas koji ponovno može ispričati staru country priču. Ona to radi s virtuoznošću starih majstora koji su davno započeli ovaj zanat.