Dobar odskok za GaGu

Po mnogo čemu je “Cheek To Cheek” jedna klasična stilska vježba iz pjevanja ‘velike američke pjesmarice’ s ogromnim bendom, štrajhovima i orkestracijama.

Dakle, imamo prekaljenog veterana Tonya Bennetta koji ovo može otpjevati
i spavajući, te svjetsku superzvijezdu kojoj je uslijed nevjerojatne
kvalitete posljednje ploče sjaj počeo tamniti.Omot prikazuje Bennetta kojeg je lako prepoznati i Lady GaGu u koju se treba malo dulje zagledati da se shvati da je to ona i taj omot ispravno upućuje slušatelja namjernika što treba očekivati. Iako su oboje ponudili kvalitetna čitanja (pra)starog zlata, a orkestracije su upravo onakve kakve trebaju biti, u fokusu pažnje je ipak Lady GaGa, i to samo zbog nevjerojatnog umjetničkog pomaka od supermodernog, ali bljedunjavog “Artpopa” do pjevanja uvjetno rečeno konzervativne muzike.

Također se osjeti da je GaGa pojela žabu i prilagodila se Bennettu: umjesto da ga kao umišljena i razmažena svjetska superzvijezda tretira kao da bi on morao biti sretan što snima s njom, GaGa je osim transformacije našla svoju prirodnu umjetničku kemiju, odnosno razumijevanje među muzičarima – nešto što je tako falilo na njenom “Artpopu“.

Bennett, s druge strane, ne čini ništa što već od njega ne znamo: sugestivno pjeva, glasom dočarava iskustvo, nijansiranje, unatoč poznoj dobi ima interpretativnu moć te njegovo pjevanje evocira slike gorkih i slatkih ljubavi.

Kad zapjevaju istovremeno, Bennett i GaGa otkrivaju da ih mnogo više toga spaja negoli razdvaja: strast prema muzici ne poznaje dobne i bilo koje druge granice, a njihova rezonanca otkriva slične senzibilitete i kod jednog i kod drugog.

“Cheek To Cheek” vjerojatno neće oboriti nikakve rekorde, ali bar je dobro znati da i svjetska imena cijene tradicionalni big band orkestracijski zvuk koji im više nego dobro pomaže vratiti publiku i zanimanje medija kad se poskliznu s previše eksperimentiranja.