Dobar hardcore ne dolazi nužno iz Amerike

Moram priznati da me rijetko kada neki demo bend oduševi u toj mjeri da nakon što ih prvi put čujem odmah nabavim i CD i onda ga ne vadim iz playera već evo dva i pol mjeseca. A upavo to dogodilo se s osječkim bendom This Day Will Burn i njihovim prvim albumom “How The Mighty Have Fallen“.

Bend je nastao u ljeto 2003. raspadom benda Learning English, a postavu čine Igich – vokal i bas, Chule – gitara, Buda – gitara i Biloš na bubnjevima. Kao svoje utjecaje navode (prepisujem ovo s njihovog sitea) Nomeansno, New Bomb Turks, Minor Threat, Fugazi, Bad Religion, Dead Kennedys, The Jesus Lizard, Jawbreaker, Therapy?, Why Stakla, alkohol i žene.

Ništa novo reći ćete, jer iste ili barem slične uzore ima i 90% bendova ovog žanra, o alkoholu i ženama da ne govorimo. No, This Day Will Burn izdižu se iz prosjeka prije svega činjenicom da su u svoju muziku uspjeli vrlo vješto upakirati sve navedeno, ali pritom nimalo ne zvuče kao kopija dotičnih bendova već kao vrlo zanimljiv original.

Njihov zvuk najbolje bi bilo smjestiti negdje između post hardcore bendova s početka i sredine devedesetih kao što su primjerice Rites Of Spring, Fugazi i Quicksand te onih poput Moss Icon, Portraits Of Past i Julie. Namjerno izbjegavam termin ’emo’ jer se on danas često poistovjećuje samo sa vanjskim imidžem i pripadajućim modnim obilježjima, dok je u izvornom slučaju riječ o samo još jednoj novinarskoj izvedenici koja je trebala označavati kraticu za ’emotional’ odn. zvuk karakterističan za washingtonske bendove nastale nakon razdoblja žešćeg hardcore zvuka koje je završilo raspadom Minor Threata.

No, bez brige, This Day Will Burn ne slijede tipičnu emo modnu estetiku, a uz gore navedene bendove dodala bih još jedan koji će možda neke začuditi, a radi se o Shiftu, jednom krasnom i nažalost potpuno podcijenjenom newyorškom bendu također iz sredine devedesetih. Tada sam se po prvi puta susrela s izrazom emocore i do dan danas mi je taj bend ostao pojam onoga što bi se moglo svrstati po taj žanr, a iako su This Day Will Burn puno brži i dinamičniji od Shifta, mene su još na prvo slušanje strašno asocirali na ovaj bend.

Prva stvar koju sam čula, ujedno i prva na albumu, bila je “Princess Lightning“. Pjesma ima poduži instrumentalni uvod, a onaj “You will always be my princess” tako lijepo odzvanja u ušima, no taman kad očekujete da se refren ponovi još koji put pjesma naglo stane, a vama preostane jedino još da ju stavite na repeat. “Fingers” i “Hey, Big Jack!” mi imaju malo preparanoične tekstove, ali se u ovoj drugoj jako lijepo vide prelazi između sporijih i bržih ritmova koji se karakteristični za cijeli album.

“Houston, You Have A Problem” počinje tipičnim screamo vokalom, da bi u sredini prešao na čisto pjevanje, gdje na trenutak zvuče potpuno melodično, a onda opet prelazi u screamo, dok ritam cijelo vrijeme ostaje nepromijenjen. “Reconsidering The Inevitable” mi je isto odlična, iako nešto mračnija od ostatka, a što se tiče najljepše stvari na albumu, ne mogu se odlučiti između “As Long As I Keep My Eyes Open” i “Who Defines Our Pictures Of Life” koje obje imaju i melodičnije dijelove. A moram spomenuti i onaj opaki smijeh u “After The Nightmare“, jao kako mi je to dobro sjelo!

Mogu slobodno reći da This Day Will Burn spadaju u sam vrh ovog žanra što se tiče domaćeg teritorija (vidi još Analena, The Farewell Reason…), a da bi bili još bolji trebat će još malo poraditi na pjevanju. Nažalost, upravo je pitanje koliko će im pjevanje na engleskom odmoći u medijskom proboju u Hrvatskoj, ali uopće ne sumnjam da bi za ovakav album svugdje vani dobili same komplimente.