Dob: 60, brzina u vožnji: 100

Ove godine Tom Petty gasi 60 svjećica na rođendanskoj torti, a iduće će slaviti 35 godina neprekinute diskografske aktivnosti.

Karijera mu je usporediva s najvećima, a momak s kojim ga je najzahvalnije komparirati je Bruce Springsteen. Za početak, obojica imaju bendove koji ih prate preko 30 godina. Obojica su integrirali žestinu rock’n’roll začinjavaca pedesetih i sofisticiranost šezdesetih. Petty se više povodio za grupom The Byrds, a Springsteen za Zidom zvuka Phila Spectora u koji je ubacivao dašak soula. Obojica su veći dio svoje karijere pjevali o ludim provodima radničke klase koji su često završavali ne baš tako bajno po glavne junake. Neke pjesme Pettya i Springsteena se mogu protumačiti kao putovanja automobilom.

I ako se još malo zaigramo, Springsteenove će nam se pjesme činiti kao odličan soundtrack za putovanje iz Jastrebarskog u Zagreb na sudar s lijepom curom, a Pettyeve će nam se pjesme doimati kao odlična zvučna podloga za putovanje iz Babine Grede u Valpovo zaobilaznim putem kad se glavni junak vraća s propale školske zabave. Drugim riječima, Petty je u svom senzibilitetu odmetnuto dijete radničke klase kojeg više interesira samovanje i lutanje nego druženje s nekim tko ga očito ne razumije. Petty je više frustriran sindromom ‘malog mjesta’, manji je optimist od Springsteena, no također, crne depresivne rupe u Springsteenovu opusu (na primjer “Nebraska”) su mnogo tužnije od Pettyevih mračnih trenutaka.

Novi album “Mojo” je nasljednik projekta Mudcrutch, te Pettyeva solo-albuma “Highway Companion” i u zvuku donosi organsku svirku: pjesme kao da su nastale na improviziranim gitarskim trenucima i takav pristup rezultira bučnim, bezobraznim, znojnim rock’n’rollom koji ne poznaje kompromise i koji potpuno preuzima rizik.

Gitarističke dionice će podsjetiti na Erica Claptona, melodije na J.J. Calea, a sve skupa bit će začinjeno Pettyevim autorskim rukopisom (i dalje je bijesan, te pruža sličice uspavanih američkih gradića), uz neizbježnu asistenciju dugogodišnjeg pobočnika Mikea Campbella. Glavna inspiracija je psihodelični blues, na tragu Led Zeppelina. Slušatelj može doživjeti akorde iz repertoara grupe The Byrds, te malo reggaea da raznolikost veseli. Pjesme kao da su se sklapale u garaži, uza svačiji autorski upliv, s tim da je Petty ipak prvi među jednakima i njegova je zadnja.

U prvom planu je žestina, a najbolje kod toga je što niti u jednom trenutku ta žestina ne zvuči isforsirano. Povremeno se osjeti nedostatak inspiracije, ili se dobije dojam da je ploča ipak ‘prespontano’ snimljena (da nije bilo toliko inzistiranja na električnim instrumentima i da se zalazilo u akustične vode, vjerojatno bi ploča dobila još više na britkosti), no Petty i The Heartbreakersi u 2010. zvuče relevantno – možda su stari, ali nisu olinjali.

Ako ste se ikad pitali kako treba zvučati rocker na pragu sedmog desetljeća – treba zvučati kao “Mojo” Toma Pettya i The Heartbreakersa.