Do you like American music?

Obično kada me pitaju koji mi je intervju bio najdraži, bez puno razmišljanja sjetim se Gordona Ganoa i Violent Femmesa. Osim što mi je to bio i prvi ‘profesionalni’ intervju, tremu je dodatno pojačala i činjenica da ću razgovarati s jednom tako ‘velikom facom’. Strašno sam se bojala da nešto ne zabrljam, ‘zaštekam’ s engleskim ili nedajbože postavim neko krivo pitanje.

No, Gordon je bio toliko jednostavan, simpatičan i dobronamjeran sugovornik te se intervju za koji je od strane strogog menadžmenta bilo predviđeno samo deset minuta pretvorio u ugodno polusatno ćaskanje, a trema kao da nikad nije ni postojala.

Tko zna, da je bilo drugačije i da je moj prvi intervju ispao fijasko, možda se nikada više ne bih bavila ovim poslom i zato se uvijek i rado sjetim tog intervjua i Gordona koji je na neki način zaslužan da ja i dalje pišem.

Moj prvi susret s Violent Femmesima dogodio se negdje sredinom devedesetih. “Blister In The Sun” i “Add It Up” bile su neizostavan dio nedjeljnih slušaonica u Jabuci, a onda su me stariji i iskusniji uputili i na njihov prvi album za koji je u krugovima poznavatelja glazbe oduvijek vrijedila samo jedna riječ – savršenstvo. Jedan američki novinar nazvao ga je ‘soundtrack to teenage life’ i mislim da nikada prije ni poslije nije bilo opisa koji bi mu bolje odgovarao.

Dvadeset i tri godine nakon izlaska eponimnog prvog albuma Universal nas je odlučio počastiti DVD-om na kojem se nalazi snimka njihovog koncerta iz londonskog Lyceum Theatrea iz davne 1984.

Mlađahni Violent Femmesi tada su bili u najboljem i najplodonosnijem razdoblju svog stvaralaštva, a njihovi nastupi koji su više ličili na akustične sessione negoli na prave koncerte, dodatno su ih približavali i povezivali s publikom.

Vrlo dobra kamera je tako uhvatila i nekoliko zaista lijepih close-upova, prvenstveno Ganoa koji je bio odlično raspoložen te je u jednom trenutku mikrofon uperio i prema kamermanu, pokušavajući ga nagovoriti da mu se pridruži u pjevanju.

Osim standardne trojke Gano/Ritchie/DeLorenzo veseli show upotpunili su i njihovi vjerni pratitelji, duhačka sekcija Horns Of Dilemma (Steve McKay, Sigmund Snopek III i Harry Reed) i to ponajviše u produženoj verziji “Black Girls” u koju su vrlo efektno ubačene Reedove gajde, te na “Kiss Off” ‘začinjenoj’ saksofonima.

Iako baš ne volim DVD-e s nedostatkom popratnog sadržaja, u slučaju “No, Let’s Start Over” napravit ću iznimku jer ovaj koncert bi prije svega trebalo promatrati kao raritetni dokument jednog vremena uz koji bi bilo kakvi dodaci jednostavno bili suvišni.