Dnevno svjetlo umire, Killswitch se rađa

Koliko god žestoki, glasni i nabrijani bili, Killswitch Engage su vjerojatno najsimpatičniji metal bend na svijetu. Bez obzira što su pioniri tog modernog metalcorea s pjevnim srcedrapajućim tužnim refrenima, kada ih vidite uživo i u svakojakim intervjuima, možete primijetiti gitaristu, producenta i masterminda Adam Dutkiewicza kako u nekim blesavim plaštevima trči po pozornici kao da ima nešto zabijeno u guzicu, smije se, sprda se na mikrofon, priča gluposti i apsolutno ne pokazuje da je član nekog opasnog benda za plašenje male djece.

A nikada neću zaboraviti riječi basiste: “Zašto bi svi koji slušaju metal, morali mrziti cijeli svijet?! Zašto ga ne bi slušali zato što ga vole i jednostavno veselo uživali u njemu?!“

Osobno, Killswitch su mi svojim albumom “Alive Or Just Breathing” postali jedan od najdražih bendova, s “The End Of Hearthache” to su postali većini mladih metalaca i potvrdili svoju kvalitetu i status.

Sada, albumom “As Daylight Dies” neće postići puno više od toga, jer su napravili sve što se napraviti može, pa su jednostavno sve podigli na još jednu razinu više i, među ostalim, stvorili najbolju produkciju u metal svijetu. Dovoljno dobro da dostojno nastavi njihov pohod.

Bombastični zvuk i moćni ulazak u naslovnu pjesmu, istrzavanje rifova, urlanje Howard Jonesa i onda nježno pjevanje na refrenu (vizualno više liči na izbacivača iz narodnjačkog kluba, nego na osjećajnog pjevača ljubavi) ostali su njihovo obilježje.

“This Is Absolution“, “Unbroken” i “Still Beats Your Name” pokazuju da ovaj album nije izgubio ništa žestine (čak suprotno), dok recimo “My Curse“, “For You” i “Eye Of The Storm” neodoljivo (možda i previše ziheraški) podsjećaju na prethodni album. Nije to loša stvar, ali ja sam od benda koji slovi kao najperspektivniji i najinovativniji očekivao da će napraviti veći korak (naprijed ili natrag).

Možda sam to očekivao najviše zbog gitarističkog dvojca Adam Dutkiewicz i Joel Stroetzel koji su pohađali Berklee School of Music. Oni i dalje zbilja ubijaju i svako malo se ugodno iznenadim nad idejom za rif i cjelokupnom slikom pjesme. Ostatak benda se i dalje jako uspješno vuče za njima. Uz trenutke kada pojedine pjesme međusobno zvuče preslično i kada se zalomi pokoji zbilja djetinjasti refren, dolazi se do pred kraj albuma.

A tamo se je našao skup tri ponajbolje pjesme albuma. “Break The Silence” je tipična ljubavna poruka, a onda dolazi najsporiji dio albuma “Desperate Times” kojem bi se lako mogao prilijepiti onaj nezahvalni opis power balada, ali kad se pred kraj čuju raznorazne melodije, igranje s dijelovima i rifovima, jasno je da ovaj bend može svašta i da znaju složiti fenomenalnu pjesmu.

Da ne bi završili presporo potrudili su se pjesmom “Reject Yourself” koja povremeno kaska, ali ima dovoljno raznolikih dijelova da postane još jedna Killswitch poslastica.

Možda nije loše probati onako banalno objasniti da Kilswitch Engage i dalje svira metal kao pop. Uspjeli su složiti prokleto slušljive i zarazne pjesme o ljubavnim problemima i dušama koje krvare, ali opet ostati brutalni i žestoki.

Sve u svemu, kad zbrojimo sve što su radili na prethodnim albumima, mislim da su to ovdje samo doveli do savršenstva. Možda (samo možda) sam očekivao nešto malo više i drugačije, ali ovo je prava albumčina u svakom pogledu!