Djevojke i dječaci nisu otišli daleko

Gdje su članovi Girls Against Boys bili od 2002.? Sudeći prema “The Ghost List” extended playu, američka četvorka desetljeće je provela zatvorena u komoru slušajući svoje radove iz devedesetih, jer kako drukčije objasniti da nakon svih iskustva koje su imali u toj deset-i-kusur-godišnjoj pauzi zvuče kao da je još uvijek 1993.

Iako je za očekivati da će EP popratit i puni album, nepunih 18 minuta odnosno pet pjesama snimljeno je dovoljno kompaktno i bez rupa da postaju ne samo nastavak bendove karijere nego i potencijalni uvod u solidan back katalog. “The Ghost List” je u isto vrijeme dovoljno usredotočen i raznolik, iako više pamti elektronske dionice na uštrb melodičnosti i groovea.

Duple bas gitare se brinu za ugođaj, no električna određuje nervozni tempo i matematički odriješite riffove najbolje zamjećene na uvodu u “It’s a Diamond Life” koju bi lako prodali kao odbačenu pjesmu Queens of the Stone Age cirka 2007. Gitara se kasnije opusti i vrlo lako proda početnu pjesmu EP-a kao najkomercijalniju od njih pet.

“Fade In” nije daleko od nje, no “60 Is Greater Than 15” mijenja smjer i gnijevno reže s bukom iz svih smjerova – šteta je što elektronički buzz i distrozija gitare vuku zvuk prema naprijed dok vokal stoji na mjestu i osim prigušenog urlika ostaje premiran za uglate nalete instrumenata koji imaju nešto za reći.

Produkcija je s obzirom na pedigree članova očekivana, odnosno vrhunska, no zaista najveća mana (a opet ne preveliki minus, što objašnjava kvalitetu izdanja) je nedovoljno angažiran i indiferentan pjevač. Zbog toga odlično odgovara synth utjecanoj posljednjoj “Kick” koja tako neceremonijalno i završava. Industrijsko drobljenje bubnjeva staje s običnim pingom, kako to sa strojevima obično i ide.

Girls Against Boys su još uvijek kul i iznad svega kvalitetan bend koji se mora poslušati, no vrlo lako im izmakne Fugazijeva energija ili abrazivnost drugih suvremenika, već kad su se uspjeli oduprijeti napretku u zadnjih 15 godina.