Djeco, bjež’te! LaBrie se razljutio!

    1274

    James LaBrie

    Static Impulse

    Datum izdanja: 27.09.2010.

    Izdavač: Inside Out

    Žanr: Progressive Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. One More Time
    2. Jekyll Or Hyde
    3. Mislead
    4. Euphoric
    5. Over The Edge
    6. I Need You
    7. Who You Think I Am
    8. I Tried
    9. Just Watch Me
    10. This Is War
    11. Superstar
    12. Coming Home
    13. Jekyll Or Hyde (demo)
    14. Coming Home (alternate mix)

    Imao je sreće James LaBrie što je u vrijeme turbulencija s odlaskom Mikea Portnoya iz Dream Theater imao svoju vlastitu preokupaciju.

    Dok njegov matični bend još uvijek razmišlja što i kako dalje, njihov vokal snimio je svoj drugi solo-album. Ipak, teško da se “Static Impulse” može nazvati ‘solo-albumom’ jer je ovdje ogroman utjecaj muzičara koje je uzeo sa sobom, i puno veća doza pravog agresivnog metala od onoga što bi čovjek očekivao od ovog specifičnog prog-rock pjevača.

    Već i u odnosu na njegov prvi album “Elements Of Persuasion” ovdje se vide i pomaci u žešćem smjeru, ali i očekivani pomaci u samom žanru. Možda je mrvicu zakasnio s tim ‘spektakularnim zaokretom’, ali lijepo je čuti kako album smatra ‘death metal albumom s puno melodičnih i progresivnih elemenata’.

    Opis je, iako dolazi od subjektivnog tvorca, sasvim dobar. Unatoč švedskoj brzini i žestini, nije to samo brutalni metal, jer mu već samo muziciranje daje pravo one riječi ‘progresivan’. A to muziciranje jako je bitan dio albuma i još jedan pokazatelj kako ovo sigurno nije album samo James LaBriea.

    Muziku podržava

    Opet su tu gitarist Marco Sfogli i klavijaturist Matt Guillory, a ovoga puta pridružila im se i jako bitna karika – bubnjar Peter Wildoer (inače iz benda Darkane, a svirao i u Arch Enemy i Soilwork) koji je albumu podario i žestoke growlerske vokale, koji svakom fanu LaBriea mogu izazvati čuđenje.

    One More Time“, “I Need You” i “Mislead” su stvari koje najbolje opisuju glavnu sliku njegovog zvuka. Klavijature brutalnim riffovima daju sympho prizvuk, a tu i tamo se začuje opako pletenje po basu i virtuozno izdrkavanje po žicama gitare. To su stvari koje su predstavile death metal vokale, ali ipak većinu stvari (posebno komercijalne refrene) odrađuje sam LaBrie. Naravno da je tu i nekoliko njegovih baladica. Glasnija “Euphoric” i ‘Silent Manasta’ “Coming Home“, koja nije trebala zatvoriti album.

    Nije ovo spretno uspoređivati s Dream Theater, ali je i neizbježno. Definitivno nije to samo njihova lakša verzija, ali nije bome ni bolja i zanimljivija. Refreni su totalno tipično pijevni i visoki, a ostatak je moderniji, napumpan i mrvicu preispeglan. Kada se toma doda da, recimo, “Just Watch Me” zvuči kao In Flames, a “I Tried” kao da je ispala iz džepa finskim rockerima HIM, onda se vidi koliko tu vlada raznolikost.

    No, uz sve to spomenuto, ne smije biti zabune! Cijeli taj opis zvuči jako zanimljivo, a realno baš i nije tako. Super je čuti LaBriea u malčice drugačijem svjetlu, super je vidjeti kako mu nova ekipa daje neke nove ideje, ali neke boljke i dalje su tu.

    Jednima se opet neće sviđati to njegovo pjevanje i plitke riječi (posebno na “Jekyll Or Hyde“), a drugi će teško progutati te moderno metalne vokale koji mu prave društvo. Sve u svemu, 14 pjesama (od kojih su dvije neke loše verzije već postojećih) malčice smanjuje dojmove, nakon što se čovjek nabrije s prva dva singla koji su nas iznenadili prije samog izlaska.

    Muziku podržava