Djeca! “Kad čuješ ovaj zvuk“: Nešto svježe, zanimljivo, uvrnuto i drugačije

Početak godine obično krene lagano, najčešće s hvatanjem stvari koje se nisu ulovile krajem godine kad izlazi većina hrvatskih albuma. Tako se meni dogodilo s albumom Djece! kojeg sam uspio višestruko preslušati, ali nikako pronaći vremena i nešto napisati o njima. Sad je idealno vrijeme, s obzirom na zagrebačku promociju albuma ovog vikenda.

Djeca! su bend koji možda i najmanje pripada hrvatskoj sceni. Znam, glupo zvuči ova izjava, ali zvuk im je baš bombastičan, nešto što smo kod nas do sad imali prilike čuti vrlo rijetko. Iako su u osnovi garažni rock bend, njihova glazba je mnogo šira, odnosno plesnija, a razlog za to su mnogi elektro premazi kojima dobivaju na nijansama svog zvuka.

S obzirom da su (u osnovi) dvojac, jasno je da su već svi iskoristili kao glavnu poveznicu Royal Blood, ali koliko je to sigurna usporedba na prvu, toliko možda i ne otkriva koliko su Djeca! zanimljiviji bend od engleskog dvojca (isprike za ovo jer sam i dalje uvelike razočaran koliko su mi sterilni, previše glumljeni, isforsirani i grozni bili Royal Blood na Jarunu).

Prema mom mišljenju, Djeca! su najbliži srpskoj alternativnoj sceni zadnjih 15-ak godina, znači u rasponu od Repetitora do Buč Kesidija. Naravno, bliži su tim žestokim bendovima kojima su gitare i moćan bubanj u prvom planu, ali jasno je da su uzeli i mnogo trikova koje koristi posljednja velika atrakcija iz Pančeva. Sa svima njima dijele i sličnost po jednostavnim tekstovima pjesama koji su generalno kratki i pucaju direktno u glavu!

Uvodna “Seljačka buna” vjerojatno je najviše tipska pjesma na albumu, baš šablonska, kao da slušam The Vinese od prije 20 godina. S druge strane, već sljedeća “Bunt” ima mnogo zarazniju melodiju koja je izvrsno uklopljena u buku koju proizvode. Te laganije i više himničke pjesme koje su spremne osvojiti svojim kulerskim pristupom svakako su “Ti imaš sve”, te posebno “Želim s tobom sve” koja bez brige može osvojiti bilo koji plesni podij (tu se osjeća suradnja s pocket palmom).

Ne znam koliko je fer za kraj ponavljati priču o novim imenima i kako ih ne podržavaju oni koji govore kako je nekad bilo bolje jer ta priča je odavno nadiđena. Živimo u vremenu s nikad boljom i raznovrsnijom glazbom, pa se može birati što se želi slušati iz oceana izvođača koji se iz dana u dan iznova puni. Rock kakav je bio nekad pokušavaju svirati bendovi poput Ministranata, dok mlađu publiku prema rocku jedino može privući nešto svježe, zanimljivo, uvrnuto i drugačije, a to Djeca! svakako jesu. Oni pripadaju toj novoj sceni za koju se nadam da će uspjeti privući neku novu publiku, a starci će tako i onako opet tupiti kako je rock mrtav. Možda je tako i bolje…