Diskografi u želji za funtom više

Vrlo poznata situacija. Jedan uspješan izvođač/bend odluči raskinuti ugovor sa svojom izdavačkom kućom pa diskografi u inat odluče na sve moguće načine izvuči još ponešto para od fanova dotičnih, tako da dobivamo mnoge kompilacije singlova i najvećih hitova, ili, kao u ovom slučaju, CD box sa svim izdanim albumima…

Ok, za poimanje Radioheada moramo imati više toga na umu pošto oni nikad nisu bili tradicionalni bend koji se miri standardnim normama.

Kao prvo, uvijek su svoju glazbu tjerali prema naprijed ne ponavljajući prošli album; kao drugo, imaju nevjerojatno kreativno ludilo u svojim glavama kojeg ne prezaju pokazati; kao treće, konstantno znaju iznenaditi cjelokupni glazbeni svijet; kao četvrto… Ma mogao bi nabrojati još brdo sličnih podataka koji su važni, ali jedno je sigurno, Radiohead je jedan od najvažnijih i najutjecajnijih britanskih bendova u zadnjih 15-ak godina.

Cijelo izdanje sadrži svih šest studijskih albuma koje je Radiohead snimio za Parlophone u rasponu od 1993. do 2003. (“Pablo Honey”, “The Bends”, “OK Computer”, “Kid A”, “Amnesiac”, “Hail to the Thief“) plus koncertni “I Might Be Wrong”. Naravno da među njima nema posljednjeg “In Rainbows” kojeg su izdali gerilski, kao internet download ‘plati kolko želiš’, a uopće me ne bi začudilo da kroz par mjeseci dobijemo i ‘best of’ kompilaciju koju će složiti diskograf pošto se i tako još može ponešto zaraditi.

Ukupno preslušavajući CD box, može se osjetiti zbog čega je Radiohead jedan od najcjenjenijih bendova današnjice pošto su mnoge pjesme odavno prirasle našim srcima. Što se tiče razlike od ‘običnih’ izdanja, ovi albumi su prebačeni u kartonska pakiranja s originalnim knjižicama, a sve zajedno zapakirano u veliku crno-bijelu kutiju. A sad malo o samim albumima…

Dugo vremena je trebalo da se Radiohead domogne prvih službenih izdanja koja su se dogodila tijekom 1992. Tada je izdan “Drill EP” i prvi singlovi, među kojima i “Creep”, koji isprva nije postao hit jer je bio previše deprimirajući. Već sljedeće godine bend se domogao prvijenca “Pablo Honey” te reizdao singl “Creep“, koji je promovirao bend u jedan od najvrućih s Otoka. Sam album je bio tako-tako, ne odveć revolucionaran, već standardni brit-pop album koji se ne može nositi s najvećim izdanjima tog žanra ’90-ih.

Ali prekretnica je bio izvrstan, vrlo melodičan i unikatan album “The Bends” kojim je Radiohead pokosio svu brit-pop elitu. Pjesme koje su najviše ponijele bile su “High and Dry” i “Fake Plastic Trees“, ali na tom albumu je još niz bisera poput “Bones“, “Just” ili “My Iron Lung“… Mogao bih još toliko dobrog ispričati o ovom albumu, ali ću se zaustaviti na konstataciji da je to jednostavno album kojeg s pravom prozivaju kad se govori o najboljim albumima svih vremena!

Kako dalje kad snimiš izvrstan album!? Mnogi bi se zadovoljili lovorikama i uživali u stečenom, a Radiohead je samo dvije godine kasnije izdao još bolji, alternativniji, ekperimentalniji i značajniji album. Naravno, govorim o “OK Computer“!

Na njemu se bend malo udaljio od standardnih melodija, a začinio ga je s brdom čudnih elemenata koji će kasnije kulminirati na sljedećim albumima. Bilo kako bilo, sve je to zapakirano u niz pjesama koje su se svojom inovativnošću debelo izdigle od prosjeka, a evo i potvrde s nekoliko najznačajnijih singlova s tog albuma: “Paranoid Android“, “Karma Police“, “No Surprises“… Mit o velikom bendu je rođen i bez obzira što dalje radili bit će zapisani velikim slovima u povijesti glazbe.

Tada su ponovno pomakli svoje granice u glazbenom smislu s “Kid A“, ali samim time se veliki dio fanova osjećao zakinutim, jer više nije bilo tu nikakvih melodija, već se sve zapakiralo u veliki elektronski eksperiment prepun teško slušljivih pjesama.

Mnogi kritičari su tada prihvatili album objeručke jer nisu uopće shvatili na čemu je Radiohead pa su išli logikom ‘ako ga nismo shvatili, mora da je album odličan’. Istini za volju, većina albuma je teško prohodna pa su tek rijetki uživali uz njega.

Godinu dana kasnije eksperiment se nastavio u vidu sljedbenika “Amnesiac” na kojem se već malo iskristalizirala glazbena slika. Pjesme su dobile glavu i rep, ali i dalje se širilo bespućima elektronike pomješane standardnim intrumentima uz zavijanja Thoma Yorka. Sve je trebalo biti zaokruženo s “Hail to the Thief“, ali album ipak nije donio pretjeranu draž koja se očekivala.

Ipak, sva ekperimentiranja naplatili su s “In Rainbows” gdje su pokazali što su sve naučili tijekom šaranja između brit pop melodija i žestokog istraživanja elektronike.

U međuvremenu, bilo je vremena i za izdavanje jednog live-albuma “I Might Be Wrong” na kojem izgledaju kao da se žele ispričati svojem sljedbeništvu zbog svojih pokusa, ali i da se sve odsvirano na “Kid A” i “Amnesiacu” (makar je samo posljednja “True Love Waits” s njega) može odsvirati i uživo. Time su još više dokazali sav svoj talent koji je nepresušan.

Najveći oslonac benda je svakako dvojac Yorke-Greenwood. Dok prvo spomenuti ponekad ide na živce sa svojim cviljenjem umjesto pjevanja, drugi tako milozvučno prebira po žicama gitare da ga je milina slušati. Ako nastave u ovakvom ritmu, mogli bi ih uskoro početi uspoređivati s najvećim spisateljskim duima, a za zaokruživanje cjelokupne situacije svakako se mora spomenuti i producent Nigel Godrich, koji je promovirajući Radiohead proslavio i sebe, a bend ga smatra kao pridruženog člana Radioheada.

Kada ne bih uzeo u obzir samu pohlepu diskografa za zaradu, ovaj CD box bih proglasio jednim od najboljih i najznačajnijih izdanja u posljednje vrijeme pošto je u njemu sažeta skoro cijela diskografija Radioheada, benda koji je obilježio zadnja dva desetljeća britanske glazbe.

Možda nemaju singl koji je zauzeo #1 u Britaniji, ali kada pogledate neku od koncertnih snimaka, možete uočiti koliko su utjecali na samu naciju gdje svi pjevaju sve pjesme, a najbolji dokaz njihove popularnosti je i činjenica da su godinama birani za najbolji otočki bend makar u tim godinama nisu imali nikakvih izdanja.

Tko bi rekao da će bend koji je započeo karijeru sa cviljavom rock baladom o zaljubljenom čudaku postići takve uspjehe. Prije 15-ak godina bilo je to hrabro prognozirati, a sada možemo svi biti zadovoljni što nas je Radiohead obogatio svojom pjesmaricom te zapjevati “You’re so fucking special/I wish I was special/But I’m a creep/I’m a weirdo/What the hell am I doin’ here?/I don’t belong here“… Dečki, pripadate vi ovdje, i to još kako!