Direktno po dupliciranju

U posljednje vrijeme možemo vidjeti da je rad s Gustafima jako dobra stvar s obzirom da su se vokalistice okuražile i na samostalnu karijeru. O Barbarima već sve znamo, a evo nam i Tatiane Giorgi.

Za razliku od Barbara, Tatiana je krenula drugačijim putevima, pa umjesto uvrnutih rock ritmova, smjestila se u teritorij radiofoničnog popa. Time smo dobili još jednu pjevačicu koja pokušava pronaći svoj put do publike na jedan jednostavniji način, ali ipak album “Direkt” nije ‘estradni’ pop, već nešto malo zaokruženiji, zanimljiviji.Namjerno u prošlom odlomku nisam rekao kantautorica, već pjevačica jer ona direktno ne spada u novi val mladih autorica koje su se isprofilirale proteklih godina, budući da iza sebe ima cijelu ekipu koja joj pomaže lirički i ponekad glazbeno, zbog čega sve zvuči podosta zrelo, ali i u nekim dijelovima sterilno.Jedan od osnovnih problema albuma je njegov sadržaj koji je vrlo zbrkan. Prvo imamo šest pjesama na hrvatskom, a potom se dio njih reprizira na engleskom jeziku. Ako je dio, zašto se nisu sve? Čemu pola-pola? Tko je uopće ciljana publika? Iz tog razloga, logičnije bi “Direkt” bilo nazvati EP-om iako minutažom to nikako ne zaslužuje jer traje 44 minute. Baš i ta minutaža ponegdje djeluje zamorno kod pjesama jer bi neke pjesme bile mnogo efektnije da su dugačke ‘radijskih’ tri-tri i pol minute.

Ovako na prvu, Tatianu bi mogli usporediti s ranom Jelenom Radan, odnosno nekom novom verzijom hrvatske Alanis Morissette koja se više bazira na akustične instrumente i pop zvuk, nego na onaj rockerskiji dio. Ponavljam, to je sve ok za razbibrigu slušanja radijskog programa, samo se nadam da će ju tako prepoznati i urednici.

Za neke veće domete album “Direkt” teško da je u stanju postići jer jak retro štih pjesama odaje dojam prevelike želje i žala za nekih drugim vremenima. To se posebno osjeća u uvodnoj “Mjesec” koja nas vraća u najhitoidnije dane belgijske ekipe koja je nedavno shvatila da je krajnje vrijeme za umirovljenje. Naravno, pričam o Vaya Con Dios.

Već sljedeća “Daleko od istine” pokazuje da je ovaj album došao prerano, iako se vjerojatno na njemu radilo godinama. “Daleko od istine” zvuči kao neka pjesma koju bi čak i Natali Dizdar brzo odbacila ili ju sa svojim suradnicima malo oživila i učinila ju mnogo moćnijom.

S druge strane, album nudi klasične ljubavne pop pjesme u kojima bi se mogli mnogi pronaći. Najbolja takva stvar je “Naći ću te” koja bi se mogla uklopiti u ranije spomenuti val mladih autorica, ali na nešto popičniji način, dok već slijedeća “Zajedno” poprilično podsjeća na ranu Jelenu Radan.

Moram priznati da me uvakva forma albuma gdje se repriziraju pjesme na nekom drugom jeziku (najčešće engleskom) nikada nije pretjerano privlačila. Kad bi album gledali kao EP od šest pjesama, dojam bi svakako bio mnogo bolji i upečatljiviji, dok se ovako sve previše razvodnilo, kao da je profesorica htjela pokazati da se glazbena muza može ‘izmusti’ malo brže nego je to obično.

Šteta, jer u tih šest pjesama djelomično je pokazala dosta visoke rezultate koji su potom bezrazložno uništeni, pa dobivamo jedan prosječan album kojeg možemo tek jednim dijelom poslušati i na engleskom jeziku.